Što možemo čuti o Miki Živkoviću, a inače ne možemo pročitati?

Mika Živković (1937.-1998.) osnivač je Susreta dramskih amatera nekadašnje Općine Vinkovci i KUD-a „Dramski amateri“ iz Retkovaca. Ponos je svim Retkovčanima koji do danas čuvaju svoju glumačku tradiciju te njegovo ime i danas stoji u nazivu retkovačkoga amaterskog kazališta. Ne znamo puno o njemu, mi izvan, kao što ne znamo niti o puno poznatijim imenima, no među nama postoje ljudi koji su, bez obzira čitali ili tek čuli što treba znati, s velikima živjeli i radili.
S Mikom Živkovićem, usudim se reći, životno je, pedagoški, amaterski i profesionalno povezana naša sugovornica koja će nam danas reći više o njemu. To je profesorica Jasna Puljić, njegova učenica, njegova glumica i vjerojatno njegova prijateljica. Gospođo Jasna, dobar Vam dan. Za početak nam recite što pamtite vezano uz gospodina Miku Živkovića, a ne čitamo u raznim pisanim izvorima. Surađivali ste, razgovarali, vjerojatno se i družili. Što pamtite?
Točno je što ste rekli. Mika je bio moj učitelj Likovne kulture, moj ravnatelj škole, on i njegova supruga Buca bili su i prijatelji moje obitelji. Bio je velik umjetnik. Meni je kao studentici Predškolskoga odgoja u Osijeku za ogledne aktivnosti s djecom naslikao seriju slika za priču. Sjećam se kako su profesorica Metodike i studenti bili oduševljeni. Vjerujem da je njegovoj obitelji pripala ostavština njegovih umjetničkih slika. Oslikavao je i boce, to su sve bila mala umjetnička djela kada bi izašla iz njegove ruke. Znam jednu priču našega Retkovčanina, moga prijatelja i glumca Andrije Matijevića, koji je došavši s Mikine sahrane dobio poriv za slikanjem. Nikada dotada nije slikao, a otada je slikao bez prestanka. Andro je do svoje bolesti naslikao mnogo slika koje je prodavao i poklanjao. Kupila sam neke slike od njega, a imam i slike koje je meni poklonio. To je samo jedan primjer kako je Mika ostavljao trag i utjecao na svoje učenike i glumce. Jedan čovjek može u životu jedne zajednice napraviti velike stvari.

Već vrlo mlad postao je aktivan u kulturnome životu mjesta Retkovaca. Možete li nam opisati, barem onime što znate, kako je on počeo, za što je sve kasnije bio zaslužan, u čemu je sve bio aktivan te kada ste Vi počeli surađivati s njim?
Mika je imao holistički pristup kao pedagog, učitelj Likovne kulture. Pod njegovim utjecajem bili su i ostali učitelji. Kao učenici, mi smo bili poticani uređivati svoj okoliš, čistili smo i održavali parkove  u središtu sela i u blizini škole. Podizao je ekološku svijest svih učenika. Imao je snažan osjećaj za lijepo. Bio je izraziti estet. Nadalje, svi su se učenici okušali u glumi već u najranijoj dobi. Mi smo imali male audicije već od prvoga do četvrtoga razreda osnovne škole. On je delegirao učitelje da budu voditelji dramskih skupina mlađega uzrasta. Ne znam koja mi je bila baš prva uloga, ali jedna od prvih bila je uloga Anike u „Pipi Dugoj Čarapi“ autorice Astrid Lindgren. Voditeljica nam je bila Brigita Buranji, učiteljica Povijesti. Igrokazi u kojima smo nastupali, nisu samo ostali u našoj školi te smo svoj glumački rad prikazivali na razini županije. Tako me kolegica iz struke podsjetila da me se sjeća iz najranijegaa djetinjstva, kad sam glumila u igrokazu „Plavi čuperak“ u vinkovačkome kazalištu. Naše školske priredbe bile su najposebnije priredbe koje sam ikada vidjela. Upravo zato što je Mika znao što su unutarnja motivacija i timski duh. Mala škola disala je zajedno za kulturna događanja u selu, a to se zajedništvo prelijevalo na cijelo selo.
 

Poznato je da ste u retkovačkome kazalištu sa sedamnaest godina glumili Hasanaginicu. Režiju predstave potpisuje Mika Živković, a tekst je djelo Alekse Šantića. Mislim da, s obzirom na takvu širinu podatka, nije zahvalno postaviti potpitanje. Zato nam Vi recite kakvo je iskustvo, vezano uz tu suradnju i samu glumu, ostalo iza vas?
Sada, u ovim godinama i s iskustvom još se više divim Mikinu umijeću vođenja. Dakle, on se nije postavljao iznad nas. Bio je prvi među jednakima. Motivirao je i svojom duhovitošću pod probama stvarao ugodnu atmosferu. Sjećam se tih večernjih proba punih smijeha. Radili smo zabavljajući se i zabavljali se radeći. Mika je režirao, ali i glumio. Taj lik Hasanage bio je vrlo snažan vizualno te kako je dočaran publici. Rekla sam da je škola disala kao jedno. Za predstavu, kostime i šminku bila je odgovorna Ivanka Smolić, učiteljica Kemije i Biologije. Sjećam se kada sam kao vrlo mlada i mršava glumila lik Feme u „Pokondirenoj tikvi“ autora Jovana Sterije Popovića. Trebalo je od mene napraviti debelu gospođu i oni su to uspjeli bez financijskih izdataka. Uh, trebala bih sada biti Fema, samo bih uletjela u haljinu, bez popravaka! 
Kada razmišljam o nekim Retkovčanima, sigurna sam da je Mika utjecao na njih da budu elokventni, da nemaju problem javno govoriti i iznositi svoja mišljenja. To je taj pedagoški i umjetnički utjecaj učitelja, pedagoga i umjetnika Mike Živkovića na generacije učenika iz retkovačke škole.

Zanimljiv je podatak iz 1981. godine kada je s predstavom „Pljusak“ Kazalište „Mika Živković“ sudjelovalo na državnome amaterskom natjecanju na Murteru. Budući da je predstavu režirao sam Mika Živković, a Vi ste bili glumica, možete li nam reći više o tome, možemo reći, povijesnome uspjehu retkovačkoga kazališta?
Oh, da, lijepo je toga se sjetiti. Bio je to divan događaj. „Pljusak“ je bio urnebesna komedija, Mika ju je takvom napravio. Publika je to izvrsno primila. Ali i stručni žiri nam je bio vrlo naklonjen na svim razinama. Bili su to predivni dani provedeni s ekipom na Murteru. Na okruglome stolu poslije predstava puno smo učili. Naša predstava izazvala je brojne pozitivne kritike, o nama su pisale novine i bili smo zaista medijski popraćeni. Tada, u tome razdoblju, bila sam sigurna da ću završiti na Glumačkoj akademiji. Dobila sam vjetar u leđa od Vanje Dracha  i drugih glumaca. Vjerojatno bih barem pokušala, ali ta se ideja nije svidjela mojemu dečku, sadašnjemu mužu, a ja sam bila jako zaljubljena.
Znam da pratite sve što retkovačko kazalište proizvodi na svojim daskama. Što mislite, s obzirom na to da je Mika Živković udario temelje toj priči, koliko je njegov utjecaj još uvijek vidljiv u radu retkovačkih glumaca amatera? Pratite li rado sve što današnja, ova mlađa glumačka postava postavlja na kazališne daske?
Retkovci su malo selo, ali veliko kulturno čudo. Prag je tolerancije Retkovčana nemjerljivo veći i od gradskih sredina. Retkovčani su odgojena publika kroz tradiciju cijeloga jednog stoljeća. Za njih su i najdelikatnije scene samo umjetnost na daskama koje život znače. Retkovcima su kazališne daske život, a uzimajući im kazalište, uzima im se i život  te oni to nikada ne opraštaju. Presretna sam što mlada postava pod vodstvom entuzijasta, mog velikog prijatelja Marka Sabljakovića, ima toliko uspjeha. Za retkovačke je glumce Mikino kazalište drugi dom. Oni svomu mjestu znače umjetnost, a umjetnosti treba sloboda i ne smiju im se rezati krila. Treba ih pustiti da rade u plimi kreativnosti i emocija, to je uvjet da stvaraju i nastave stvarati velike predstave i događanja za široku kulturnu javnost.

Hvala Vam na Vašem vremenu. 
Hvala Vama što ste mi dali prigodu obnoviti lijepa sjećanja. Imam osjećaj duga i zahvalnosti prema Miki Živkoviću i drago mi je što ga je naše kazalište počastilo njegovim imenom. On to doista i zaslužuje.