Error message

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls in menu_set_active_trail() (line 2394 of /home2/kazalist/public_html/includes/menu.inc).

Što o Stipi Zvonarevu, priznatome Kozarčevu jadniku, ima reći Zdravko Šinjori?

Ispovijeda i odrješuje od grijeha: Matej Delaš

Skrušeno se kaje od svega srca: Zdravko Šinjori

Nije lako kada nam se ime nađe u naslovu nekoga članka, siguran sam, a to odlično znaju Kozarčevi likovi, pogotovo oni ženski koji su redovito bivali obeščašćeni, pokradeni, uništeni i ostavljeni jer im je valjda neka sudbina bila roditi se stotinu godina prije bilo kakve emancipacije. Isto tako, momu današnjem gostu neće biti lako naći se u naslovu na našem precijenjenom portalu koji ruši sve vlastite rekorde zadnjih nekoliko mjeseci. Uistinu, kažem vam, Vinkulja nikada dosad nije imala pratitelja koliko ih ima sada i time obara sve vlastite rekorde. Ne znam kako mu pada pročitati naslov u kojem mu se ime i prezime nalaze uz jednu tako nespretnu riječ, no mislim da će se u mnogome složiti sa mnom i vlastitim mi prosudbama koje se, držeći kalaš i VBR, ne bojim ustvrditi. Zdravko, evo, ja sam prvi puta priču o Stipi Zvonarevu doživio devedesetih godina i puno mi je trebalo, s obzirom na to da tada informacije nisu bile dostupne kao danas, da otkrijem kako je priča o Stipi Zvonarevu zapravo priča Ivana Kozarca koja nosi naslov “Stara rana”. Naravno, gledao sam film u kojem je glumio Ivo Gregurević, a s njim i veliki Kikaš te sam godinama pamtio najprije to kako je on dobivao batine u birtiji na kraju filma. Tek u drugome preispitivanju vlastita mi sjećanja odazivala mi se u pamet slika njegove supruge Mare koja je iz nekoga razloga, nevjerojatno realnoga, bila s drugim i uništila im živote, iako time ne želim reći da je ona ičemu kriva niti da je to htjela, već da je to učinila po želji vlastitoga supruga. Reci nam svima, posebno dragoj Čitateljici i dragomu Čitatelju, kada si se ti upoznao s pričom “Stara rana” i kako su izgledale pripreme za odigravanje takve uloge u kontekstu te priče o Stipi i Mari. Jesi li se pripremao i gledanjem nekih drugih glumaca u toj ulozi te koliko na tebe utječe ta priprema s obzirom na to da pola sata ti doslovno moraš biti on?
– Želio bih vam prvo čestitati na rušenju vaših rekorda čitanja portala te se zahvaliti na toliko odvojenih slova na Slavoniju i njezine pisce koji su nam ostavili toliko bogatstvo likova i ljudskih sudbina. Davno sam pogledao film o Stipi Zvonarevu, još prije nego sam znao da ću jednoga dana dobiti mogućnost oživjeti baš taj karakter na daskama kazališta. Imali smo ideju u retkovačkom kazalištu napraviti predstavu slavonskih sudbina. “Đuka Begović” bio je naš prvi odabir, a “Stara rana” ponudila nam se sama kao dobra priča koja bi se nadovezala i prikazala tragičnu stranu slavonskih likova. Redatelj Marko Sabljaković prihvatio se režije, a prelijepa talentirana Slavica Varga utjelovila je Maru i tako su nastale “Blatne duše”. Priznajem, kada dobijem ulogu kao što je Stipa, znam da me čeka teška “borba” u glavi. Namjerno sam napisao “borba” zato što zapravo ta prva priprema kreće u glavi, tražiti emociju čovjeka koji je stvoren na papiru prije više od stotinu godina, a koji je možda u očima pisca bio stvaran čovjek, koliko to nevjerojatno zvučalo. Moj put kreće od samoga čitanja teksta do razgovara s redateljem o osjećajima koje taj lik proživljava tijekom predstave i na kraju, najvažnije, treba pronaći sve te osjećaje u sebi. Proces je to koji traje, a znam da je gotov kada na kraju predstave osjetim da sam proživio tu sudbinu, te emocije. Što se tiče drugih glumaca, gledam druge predstave i filmove, ali nikada ne pokušavam biti kao oni, uvijek će to biti loša kopija. Ja tražim sebe u svakome liku koji igram, pa tako i u Stipi. Publika koja je pogledala predstavu, vidjela je da mi prilazimo jednim sasvim drugačijim pristup likovima, pokazujemo njihovu dušu, ovoga puta blatnu. Tako je naš Đuka Begović u prvome djelu predstave velika suprotnost svemu što smo već vidjeli. Također, ušli smo u Stipinu dušu i prikazali njegove čiste emocije. Kako pola sata biti Stipa? Prije predstave uvijek traje ta priprema gdje meni kao glumcu treba mir i ulazak u to stanje lika, a kada dobijemo aplauz na kraju predstave, priznajem, još uvijek treba određeni dio vremena povratka u realnost, pogotovo sa Stipom i takvim karakterima. To je za svakoga glumca magija glume.

Priča o Stipi, sad me ispravi ako griješim, započinje njegovim povratkom u selo te se brzo profilira taj njegov lik mladoga obiteljskog čovjeka koji ne može biti običan seljak, vjerojatno niti radnik, nego mora pokazati svima kako on može bolje. Neki običan život u kojem bi on gospodario imanjem i živio od toga kao da je za njega ponižavajuć u selu te onaj početak u vašim “Blatnim dušama” pokazuje kako je Stipin mir zasita kratko trajao. Ako ti nije jasno na što mislim, napomenut ću da početak priče o Stipi i Mari traje tek koju minutu te se Stipina duša jako brzo, izmjenom glazbe, prikaže otrovanom i njihova ljubav kao da tu uopće nije tema. Što se tu, po tvome mišljenju, htjelo prikazati? Je li to samo slavonska narav koja je redovito u slavonskim pričama nezdrava kao trula šljiva u kolovozu ili se tim odnosima (npr. između mladoga Slavonca, njegove supruge i bogatoga dućandžije) htjelo pokazati nešto više vezano uz društvo kakvo je možda i uvijek vladalo Slavonijom? Što je uopće Stipu privuklo na lugarskoj odori? Nije li nam to danas malo, onako, nerealno?
– Tako je, povratkom iz Varadina u svoje rodno mjesto kreće Stipina sudbina, koji je kako kaže pripovijetka, odslužio tri godine i “doter`o do frajtije-čina u vojske”. Igrajući taj lik, uvijek sam u glavi imao tu misao kao razlog Stipine promjene u glavi – od seljaka do želje za gospodskim životom. Stipa je okusio novi život i nije se više mogao pomiriti sa životom seljaka koji obrađuje zemlju i prži se na suncu za koricu kruha. Ta kratka izmjena glazbe te otkirvanje blatne duše Stipine na samome početku zapravo je opravdana, Stipa je vjerojatno već po povratku u mjesto mrzio sve ono što ga čeka, zapravo zamrzio je i taj život Šokca pa je tako rekao: “Vidit ćete, što `vo glave vredi… skidat ćete mi kapu… sunce vam vaše selsko!”. Sva ona ljubav koja je možda i postojala prije, izgubila je iskru, Stipa je izgubio svoj um. Dosta je teških sudbina napisano i slavonska je narav ta koja je prikazivana baš kako kažete, kao “trula šljiva”. Vjerojatno je postojalo i Slavonaca koji su svoje živote živjeli mimo svega napisanog, ali mislim da su Ivan Kozarac i svi koji su pisali o Slavoniji, zapravo imali želju napisati opomenu određenomi dijelu društva koje je tada živjelo. Lugarska odora bila je Stipi bijeg, ona bi mu dala moć. Zapravo bi mu dala život gdje bi svi pokleknuli pred njim, živio bi život kakav je stvorio u svojoj glavi, na vrhu društvenoga staleža. Koliko god nerealno zvučalo, i danas nažalost imamo primjere kako ljudi žude za moći te su spremni svašta učiniti za nju. To je zapravo i naš poraz, život prije sto godina se oslikava i danas u ljudima. Ljudska se ćud ne mijenja.

Dobro, vratimo se na našega Stipu iz priče i predstave. Budući da si ga prikazao na daskama, vjerujem da lik poznaješ odlično ili, možda se mogu bolje izraziti, ti ponekad jesi Stipa. Kakve su to promjene, usudim se reći, u tvojoj glavi kada vlastitu suprugu, kojoj povremeno iskazuješ nježnost i ljubav (i to se odlično vidi na sceni), nekoliko minuta nakon sveopćega mira išamaraš kao da je prvi otirač u predsoblju? Možeš li nam više reći o njegovim možda i psihičkim smetnjama? Bez obzira što bi ta riječ mogla osjetiti se nepripadajućom u takvome kontekstu, ništa novo nije pristupiti likovima modernim promatranjima.
- Ja bih rekao da živjeti Stipu na sceni nije lagano, puno emocija mijenja se u samoj predstavi, a mi jednostavno živimo tu sudbinu likova na sceni. Čovjek ima svaku emociju zakopanu duboko u sebi, na njemu je da ju pronađe te se poistovjeti s pričom. To je zapravo posao glumca – živjeti lika kojeg glumi čistim emocijama. Kažu da je kratka crta između ljubavi i mržnje, to je prikazano i u predstavi. Promjene su u glavi velike, jednostavno nakon svake predstave osjetim tjelesni umor koji donosi igranje Stipe, emocionalno iscrpi mene kao glumca. Volio bih da mogu reći kako ostvariti takve promjene, ali to je ono što se dogodi kada krene sama predstava. Puno je rada bilo na probama te mi kao glumci znamo težinu svake rečenice koju izgovaramo, to je taj timski rad redatelja i glumaca. Stipa je taj koji ima težak psihički problem i dalo bi se tu reći da je imao “psihičku smetnju”, koliko god to nepripadajuće zvučalo. Po meni najznačajni i najupečatljiviji psihički problem može se vidjeti u predstavi kada on, saznavši da će postati otac, ipak kaže Mari da ide “moliti” za lugariju jer tu je jasno da je izgubio kontrolu nad umom. Njegov um više ništa nije vidio osim gospodskoga života, lugarije, i počeo je živjeti u svome svijetu i sa svojim mislima, koliko god se Mara trudila vratiti ga nazad na zemlju.

Prema tvome mišljenju, je li Mara imala bilo kakvu priliku odbiti tu Stipinu želju ili molbu, ne znam kako to nazvati? Zapovijed. Kako bi priča tekla dalje da je to odbila? Svjestan sam, naravno, da priča niti u ovome slučaju nije tekla dalje jer je njezin odlazak utjecajnomu dućandžiji označio kraj vaše predstave, a sjećam se, ili bar mislim u ovim Isusovim godinama, “Stara rana” sadrži još neke sličice nakon posjeta gospodinu trgovcu koji je poznavao gospodu iz Vinkovaca. Kako bi Stipa reagirao? Što bi on učinio kada bi Mara odbila pomoći mu u iznuđivanju lugarije?
– To je od molbe postala zapovijed i vjerojatno da je odbila, njena bi sudbina na kraju svejedno bila tragična. Stipa je pod svaku cijenu morao ostvariti svoj naum, a koliko se god ona usprotivila i pokušavala ga vratiti na pravi put, on to nije čuo, nego je čuo samo sebe. Iako je i Kozarac napisao: “Ona se pokupila i pošla… Pošla – sva u jezi i drhtavici, teturajući ko pijana, pošla, kao da će u – smrt”, za Maru je smrt bila sve što se dogodilo ili što bi se dogodilo da se i usprotivila zapovijedi. Njega je zapravo “raspaljivalo” to njezino jecanje i postajao je sve gori, tako da bi nažalost na njezino odbijanje vjerojatno postalo još gore i tragičnije. U predstavi možemo vidjeti taj prijelaz, od molbe na početku pa do psihičkog ludila koje nastaje i Marinim pokušajem da mu vrati zdrav razum.

Reci nam još, budući da volimo govoriti o slavonskim likovima, koje si još likove utjelovio na pozornici te koje su ti od tih uloga drage? Ipak je to život, vjerujem.
– Priča slavonskih likova za mene je krenula igranjem Andre u predstavi “Žedna ljubavi”, također sam odigrao Franju u predstavi “Otrov” i naravno u predstavi “Blatne duše” igrao sam Đuku, Šimu i Stipu. Sve su to tragične sudbine i teški karakteri, za mene je posebna čast igrati takve likove, prvenstveno zato što je to naša povijest i život Slavonije. Ne mogu reći da je lagano, ali to je žar glume, prikazati i približiti modernomu gledatelju likove koji su živjeli prije sto godina. Kada publika zaplješće na kraju i priđe te kaže da je osjetila svu emociju igranja, znamo da smo uspjeli. Takvi tekstovi žive i danas, možemo ih preslikati, samo moramo pogledati oko sebe.

Hvala ti, Zdravko, na ovome razgovoru. Budući da urednik Damir redovito uređuje moje intervjue i odreže uvodno pozdravljanje, moram te pozdraviti na kraju i time izbjeći njegova rezanja. Želim ti dobar dan i reci mi što li si tako teško zgriješio da mi danas dolaziš tipkovnicu dragocjenu trošiti zajedno s prostorom na portalu koji je poznat diljem cijelog Kolodvor kvarta. Osim toga, što je, po tvome mišljenju, budući da si na ispovijedi, tako neoprostivo u liku Stipe Zvonareva?
– Hvala vama na ovome pozivu za razgovor. Drago mi je što sam podijelio s vama i čitateljima dio sebe i Slavonije. Što reći za kraj na ispovijedi: “Stipi je neoprostiv život, nadam se da je pronašao mir”.