KAZALIŠNI RAZGOVORI - razgovori s osobama iz društvenoga i kulturnoga života o Retkovačkim susretima kazališnih amatera i kazališnome amaterizmu

KAZALIŠNI RAZGOVORI - razgovori s osobama iz društvenoga i kulturnoga života o Retkovcima kao mjestu entuzijastična zanosa kazališnom umjetnošću, o Retkovačkim susretima kazališnih amatera, kazališnome amaterizmu...
 

Izv. prof. art. MIRA PERIĆ, glumica, pjesnikinja i dramski pisac, već petu godinu za redom predsjednica je Prosudbenog povjerenstva Smotre kazališnog stvaralaštva s vrlo teškom zadaćom – ocijeniti kazališne amatere i njihove predstave, pohvaliti, kuditi ili pak opravdavati svoje odluke. Nimalo lak zadatak svakog kritičara, složit ćete se. No, Mira je od samih početaka imala jasan cilj – primijeniti svoja znanja i glumačko iskustvo na druge, ali i učiti od drugih.

 

RAZGOVOR S POVODOM
 
Razgovor nastao povodom 25. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine:

Oštra, ali dobronamjerna kritičarka

Gospođo Perić, što za Vas znači rad u Prosudbenom povjerenstvu Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji?
Prvo moram naglasiti da bih radije usmeno odgovorila na sva Vaša pitanja, ovako sada moram biti i pismena, u usmenom bih odgovaranju iskoristila svoju glumačku darovitost, no šalu na stranu. Rad u Prosudbenom povjerenstvu doživljavam kao veliku odgovornost i prilazim mu odgovorno i ozbiljno. Rad u Povjerenstvu znači mi provjeru amaterskih kazališnih kriterija, ali i moju provjeru kazališnog znanja, iskustva, mudrosti te radost upoznavanja novih kazališnih ljudi.

Petu godinu za redom predsjednica ste Povjerenstva. Koji su bili Vaši prvi dojmovi 2009. godine?
Vrijeme baš brzo prolazi, no ne smeta, još sam u cvijetu mladosti… Sjećanja su mi vrlo snažna. Putujući po gustoj magli do Retkovaca postavljala sam si niz pitanja, kao na primjer: kakvu kazališnu kritiku trebaju amateri, trebamo li uopće amatersko kazalište, treba li kazališne amatere kritizirati, koliko trebam biti objektivna prema njihovom radu, a da ne ugušim njihov rad i kazališnu ljubav? Amateri svoj rad temelje na kazališnoj ljubavi, ti zanesenjaci uz svoj redoviti posao izdvajaju mnogo svog slobodnog vremena za kazališnu umjetnost. To je već jako mnogo. U glavi mi se množilo mnogo pitanja, ali sada nakon pet godina znam i odgovore.

Je li kazališni amaterizam napredovao u ovih nekoliko godina?
Odgovorno tvrdim DA. Sjećam se predstava gdje glumci nisu znali tekst napamet, što je rušilo cijeli ritam predstave, sjećam se silnih glumačkih pretjerivanja, sjećam se predstava bez ikakve redateljske koncepcije, sjećam se neizgrađenih međuodnosa likova, zatim za vrijeme predstave privatnih pogleda i smijeha glumaca… Već prošle godine sve kazališne predstave odisale su visokom amaterskom kvalitetom.

Smatrate li da su redatelji kazališnih družina Vaše savjete i kritike kasnije znali primijeniti u radu s glumcima?
Da, znali su. I sama sam bila ugodno iznenađena. Uvijek sam upućivala dobronamjerne kritike. Uostalom, nije mi draga riječ kazališna kritika jer me asocira na presudu, želim biti dobronamjeran kritičar, a ne sudac. Kritičar uglavnom ne poznaje stručni zanat, glumica sam, i baš tu želim pomoći kazališnim amaterima. Uputiti ih u tajne zanata. Tijekom predstave izoštrim oči, uši, iskustvo, a za okruglim stolom trudim se biti brza, konkretna, čak davati i konkretne glumačke primjere, amatere glumce najviše zanima kako su glumili, ali žele čuti stručno razmišljanje o svim elementima predstave, trudim se biti i pedagoški nastrojena, ali nisam uvijek nužno pozitivna, ne spuštam kriterije. Zbog toga se izlažem riziku da imam mnogo pobornika i mnogo protivnika, ali sve družine su željne kazališnog znanja, a to je najvažnije.

Uvijek se polazi od zaključka da amateri moraju učiti od profesionalaca. Jeste li Vi mogli naučiti ponešto prateći amaterske kazališne predstave?
Da, učila sam i još uvijek učim. Gledanje amaterskih predstava uči me kazališnoj mudrosti. Njihova energija, kazališna zaljubljenost meni je fascinantna. Sve to upijam i svaki put se mirna, obnovljene energije vraćam kući.

Kakvi su Vaši kriteriji pri ocjenjivanju? Je li bilo neugodnih iskustava, neprihvaćanja kritika, ljutnje?
Budući da se tridesetak godina profesionalno bavim glumom, a najviše sam spoznavala iz osobnih glumačkih padova i uspona, prema svom glumačkom radu sam vrlo stroga, godinama sam razvijala samokritičnost. Iskrenost je temelj glumačkog rada. Kao glumica i sama sam ponekad teže prihvaćala negativnu kritiku. Znala sam se i ljutiti i plakati. To je dio glumačkog posla i jako razumijem glumce amatere kad teško prihvate moje sugestije što nije bilo dobro u predstavi. Imaju se pravo ljutiti, braniti, ja ih samo molim da izdvoje vrijeme i razmisle što sam im rekla. Oni odlučuju hoće li prihvatiti moje upute.

Kazalište „Mika Živković“ kao organizator kazališnih susreta u Retkovcima?
Izvrsni ste organizatori! Izvrsni ste domaćini! Vaše glumačke minijature prije svake predstave su originalne, maštovite, duhovite, autentične, dobro komuniciraju s publikom. Publika ih obožava. Pljesak je uvijek urnebesan. Voljela bih da zadržite druženja i razgovore poslije predstave jer toga je sve manje i u profesionalnim kazalištima.

Budućnost retkovačkih kazališnih susreta, odnosno Smotre kazališnog stvaralaštva?
Retkovčani imaju dugu kazališnu tradiciju i ako ste je znali njegovati do sada, od sada ćete još više. Nedostatak novaca vas ne smije obeshrabriti, kazališta nikada nisu imala dovoljno novaca. Kazališna ljubav je velika pokretačka snaga, na nju moraju reagirati i sponzori i političari. Nažalost, strah od neimanja se uvukao u sve društvene pore, novac daje životnu intonaciju, postao je mjera. Kazališna tradicija pokazala je da su se i u neimaštini rađala velika dramska djela. Kazalište će živjeti dok ima čovjeka, bez obzira na njegovo imovinsko stanje. Kazalište daje mogućnost čovjeku da bude ispred svog vremena! Ono je jedna vrsta umjetničkog proroka!

Kada biste se danas mogli ponovno odlučiti, što biste odabrali: glumica u nacionalnoj kazališnoj kući ili?
S ovim životnim i scenskim iskustvom nisam sigurna da bih bila glumica. Sigurno bih bila u kazalištu, ali što…? Možda dramski pisac, redateljica, ravnateljica… Ne, ministrica kulture ha-ha… Tko jednom stane na prašnjave daske… Ah, to znate… S poštovanjem!

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Mira Perić)

STJEPAN ĐURKOVIĆ, mag. ing. agr., tajnik ZAKUD-a Vukovarsko-srijemske županije, dugogodišnji član Organizacijskog odbora Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima


 
RAZGOVOR S POVODOM

Razgovor nastao povodom 27. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2015. godine:

Gospodine Đurkoviću, Vaša razmišljanja o kazališnom amaterizmu u Vukovarsko-srijemskoj županiji?
Što god je čovjek ikad igdje učinio i stvorio da mu život bude lakši i ljepši, zove se kulturni čin, kulturno djelo. Amaterizam je od davnina bio jedna vrsta originalne kulture. Vukovarsko-srijemska županija nikako nije mogla biti izuzetak, čak bih mogao naglasiti da je kazališni amaterizam, kazališna umjetnost nadarenih individualnosti, svejedno proizašle one iz gradske ili iz ruralne sredine – ono što je bilo i jest vrlo značajna karakteristika naše županije.

Godine 2004. zalagali ste se da kazališni susreti ponovno zažive u Retkovcima? Je li bilo teško uvjeriti druge da Retkovci to zaslužuju?
Kazalište – koje ste nazvali i imenom učitelja Mike Živkovića – nakon rata moralo je život započeti iz temelja, ući u borbu za samopotvrdu na području ne samo umjetničkih već i važnih ustrojstvenih problema. Amateri retkovačkog kazališta od početka obnove nastojali su što temeljitije učvrstiti unutarnje sklopove svoga još slabog organizma, a time i mjesto u javnosti, iako nije bilo teško uvjeriti da Retkovci to zaslužuju. Bila je to prigoda izraziti svoju zahvalnost i poštovanje ustanovi, Domu kulture, koja je i u prošlosti – kao i danas bila u časnoj službi svojeg naroda, njegove tradicijske kulture, njegova mjesta i uloge doprinošenja ljepšem, savršenijem, profinjenijem životu. Znajući da je kazalište velemoćna poluga narodnog razvitka, kao tajnik ZAKUD-a – učinio sam koliko se moglo učiniti i pružiti pomoć da kazališni susreti ponovno zažive u Retkovcima.

Što danas možete reći o Smotri kazališnog stvaralaštva u Retkovcima? Koliko su retkovački kazalištarci uspjeli u naumu da kazališnom amaterizmu ponovno udahnu život nakon nesretnog Domovinskog rata?
Mogu reći da se Smotra kazališnog stvaralaštva u Retkovcima razmahala. U početku obnove uočljiva je bila smjena glumačkog naraštaja, oslobođena obveze izravnog služenja dnevnoj politici. Svoju samostalnost retkovački su kazalištarci izvojevali zahvaljujući, prije svih, svojoj publici, rukovodstvu Općine i Županije, ZAKUD-a… Put prema tome stupnju suodnosa bio je važan čimbenik u razvoju i oživljavanju amaterizma i kazališnih susreta u Retkovcima. I dokle god bude tako, uz marljiv rad, ljubav prema dramskom amaterizmu, retkovački će kazalištarci postizati sve veće dosege.

Vaša očekivanja od Smotre kazališnog stvaralaštva u godinama koje su pred nama?
Prije svega očekujem da dramski repertoar upotpunjuju i inscenacije djela slavonskih dramatičara. Neka uprizoruju takva djela na svoj način, što će, prema ovome već objavljenom u novinama, pokazati predstava retkovačkih kazalištaraca s naslovom Žedna ljubavi. Repertoarni zahtjevi svojim stilskim različitostima i različitim redateljskim rukopisima polako postaju svjesno izborena nužnost i mogućnost za afirmaciju nove i nezaobilazne specijalnosti.

Suradnja ZAKUD-a i Vas kao tajnika s Kazalištem „Mika Živković“ do sada bila je izvrsna. Vjerujemo da ćemo nastaviti zajedno razvijati kazališni amaterizam na ponos žitelja Vukovarsko-srijemske županije.
ZAKUD surađuje sa svim vrstama amaterskih skupina u kulturnom djelovanju naše županije, a sudionicima u kazališnom amaterizmu želim naglasiti sljedeće:
• premda je novčana oskudica, bit će manji broj vaših gostovanja, ali neka uspjeh vašeg rada ostane isti, za sredinu u kojoj djelujete. Uspjeh i dosezi ovise o izboru dramskih tekstova i mogućnosti glumaca da se mogu „rvati“ s njima, o redateljima, o kritičarima i gledateljima – koji će naći vrijeme za kazališne susrete. Vjerujem da će vam i dalje najveći motiv i dar za uloženi trud biti nasmijana, vedra lica posjetitelja koje je vaša predstava usrećila, poklonila im lijep doživljaj jer je pozornica bila ognjište radosti i ljudske topline.

Očekujemo Vas i na ovogodišnjoj, 27. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Vrlo rado ću se odazvati vašem pozivu i na ovogodišnje kazališne susrete te uživati u glumačkim i scenskim izvedbama kazalištaraca koji ponovno u velikom broju pristižu u središte kazališnog amaterizma – naše Retkovce.

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Stjepan Đurković)

IVANA PETRIČEVIĆ, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, dugogodišnja članica Organizacijskog odbora i Prosudbenog povjerenstva Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima


 
RAZGOVOR S POVODOM

Razgovor nastao povodom 28. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2016. godine:

Gospođo Petričević, zaljubljenica ste u kazališnu umjetnost, rado pratite profesionalne kazališne produkcije i predstave, a osim toga sudjelovali ste u radu Prosudbenog povjerenstva na Smotri kazališnog stvaralaštva u Retkovcima. Vaša razmišljanja o kazališnom amaterizmu?
Kao velika ljubiteljica kazališne umjetnosti mišljenja sam da kazališni amaterizam iz suvremenosti promatran odiše ogromnim entuzijazmom i potvrđuje da se kazališne zakonitosti mogu prenijeti na glumce amatere koji se svesrdno trude smjelo izvesti postavljene zahtjeve. Drago mi je što kazališni amaterizam Lijepe Naše u posljednje vrijeme dokazuje da i mala mjesta poput Retkovaca mogu svjedočiti kako uz ljubav, trud i znanje proizlaze predstave koje gledateljima nude životne priče ispripovijedane znalačkim glumačkim iskazom.

Što danas možete reći o Smotri kazališnog stvaralaštva i retkovačkim kazalištarcima kao organizatorima ovog značajnog kulturnog događanja?
Smotra kazališnog amaterizma duži niz godina obavlja svoju prvotnu zadaću – okuplja najbolje kazališne amatere iz Hrvatske, ali i izvan nje te žiteljima Vukovarsko-srijemske županije pruža uvid u rad redatelja i glumaca amatera kako bi spoznali u kojemu smjeru ide kazališni amaterizam. Kao organizatori dobivate samo salve pohvala, a razlog tomu jest djelovanje u duhu kolektivizma. Iz godine u godinu publika uživa u vašim kreativnim najavama koje su društveno angažirane i po kojima ste jedinstveni. Vaš trud kao ravnatelj Kazališta „Mika Živković” – Retkovci vidljiv je kroz zajedništvo koje ste uspjeli prenijeti na sve članove kazališta. Nažalost, prošle godine izgubili ste osobu koja je bila „spiritus movens” retkovačkoga kazališta i kao glumac i kao domaćin. Marko Pranjić je dokaz da se za kazalište mora živjeti kako na sceni tako i iza kulisa. Vjerujem da je svoju ljubav nastavio razvijati na nekim nebeskim kazališnim daskama.

Vaši dojmovi prilikom sudjelovanja u radu Prosudbenog povjerenstva Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima? Što za Vas znači to iskustvo?
Članica Prosudbenog povjerenstva bila sam 2011., 2012. i 2014. godine te sam tijekom proteklih triju godina imala mogućnost uvida u različite pristupe kazališnoj umjetnosti s amaterskog gledišta. Uz predsjednice Povjerenstva izv. prof. art. Miru Perić Kraljik (2011. i 2012.) te akad. glumicu Selenu Andrić (2014.) bilo je lijepo iznositi svoja viđenja kazališnih uradaka. Uloga članice Povjerenstva nije jednostavna jer osobama koje su mjesecima pripremale određenu predstavu treba reći njezine prednosti ili pak nedostatke. Naravno da nam je svim članovima u prvom redu bilo potaknuti i bodriti glumce amatere u njihovoj želji da ustraju na kazališnim daskama tako da sam većinom poticajno iznosila svoje mišljenje o pojedinoj predstavi. Za mene je sudjelovanje u radu Povjerenstva jedno veliko iskustvo, interakcija redatelj – glumac – Povjerenstvo temeljena je na prihvaćanju novih ideja i smjernica za dobrobit kazališnih družina.

Je li kazališni amaterizam napredovao u posljednjih nekoliko godina?
Vidljivo je da kazališni amaterizam napreduje na svim poljima – redateljskom, glumačkom i tehničkom. Svake godine na kazališnim daskama Doma kulture u Retkovcima pratimo predstave koje svojom temom i glumom zaokupljaju gledatelje. Izbor predstava dokazuje da i amateri osluškuju suvremene probleme te ne donose na scenu samo pučke komade i teme nego se odlučuju i na socijalne ili psihološke drame. Na sceni je sve manje privatne opuštenosti koju je u predstavama zamijenila scenska opuštenost kojoj teži svaki glumac amater. Godinama pratim rad retkovačkih kazalištaraca te mogu istaknuti da ste u zadnjih nekoliko godina iznjedrili predstave koje su odjeknule diljem Lijepe Naše. Pohvalno je da ste otvorenog srca prihvaćali nova kazališna strujanja te ste u svoj repertoar unijeli i suvremene predstave, a uz redateljicu Andrijanu Raguž otvorili put takvoj vrsti izričaja. Danas ste, uz Vaša redateljska rješenja, ponovno aktualni, inovativni, a opet zaljubljenici u organski idiom koji je potrebno zadržati kao dio nacionalnog identiteta.

Budućnost retkovačkih kazališnih susreta, odnosno Smotre kazališnog stvaralaštva? Što očekujete?
Smotra kazališnog stvaralaštva u budućnosti će zasigurno donijeti obilje iznenađenja u vidu izvrsnih predstava. Također vjerujem da će spoj mladosti i starosti i dalje njegovati i razvijati kazališni amaterizam te glumačkim iskazom kritički promišljati društvo oko sebe – što i jest cilj kazališne umjetnosti.

Sa zadovoljstvom Vas očekujemo i na ovogodišnjoj, 28. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Ivana Petričević i Marko Sabljaković)

Dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju i upraviteljica Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima


 
RAZGOVOR S POVODOM

Razgovor nastao povodom 29. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2017. godine:

Gospođo dr. sc. Anice Bilić, s velikim zanimanjem pratite rad kazališnih amatera, ali i profesionalne kazališne uratke. Što biste mogli kazati o amaterizmu? Uspijevaju li kazališni amateri ostvariti umjetničku razinu koju bismo mogli usporediti s profesionalizmom?
Kazališni amaterizam zadovoljava potrebu za scenskim izrazom popunjujući prazninu uslijed nepokrivenosti uglavnom ruralnih prostora profesionalnim kazalištima. Neke su sredine plodno tlo na kojemu dobro uspijeva kultura amaterskoga kazališnog izraza. Retkovci su rasadište kazališnog amaterizma s kontinuitetom koji se očituje, uz ostalo, u Smotri kazališnoga stvaralaštva, produkciji, gostovanjima i sudjelovanjima na drugim smotrama, a posebice izvrsnim glumicama i glumcima te iznenađujuće dobro odgojenom kazališnom publikom, koja doslovce upija sve predstave u dupkom punoj dvorani aktivno sudjelujući u predstavama i živeći sa Smotrom za Smotru. Što se tiče dometa repertoara, posebno su me razveselile predstava iz 2015. Žedna ljubavi, adaptirana prema dramskim tekstovima Inoče i Majstorica Ruža Joze Ivakića, prošlogodišnje Bratimke s tekstovima Ivana Kozarca i Otrov Joze Ivakića, sve u režiji Marka Sabljakovića i izvedbi Kazališta „Mika Živković“ iz Retkovaca. S velikom sam tremom iščekivala navedene predstave pribojavajući se razočaranja, još više reakcije publike. Naime, strepila sam da su navedeni reprezentativni tekstovi preživjeli dramski predlošci koji više možda i nisu u stanju zadovoljiti ukus medijski raznolikim sadržajima prezasićene, elektronički pismene publike. Na moju veliku radost euforična reakcija i gromoglasan pljesak oduševljene publike, odagnale su sve crne slutnje i potvrdile kako su to uistinu reprezentativni tekstovi naše dramske baštine, koje, usudit ću se primijetiti, amateri bolje izvode od profesionalaca, čini mi se ponajprije zbog pučke orijentacije dramskih tekstova bliske običnom čovjeku i izvrsnoga poznavanja organskoga idioma, odnosno šokačkoga govora. Ista je reakcija publike bila i u drugim sredinama pri ponovljenim izvedbama. U prilog utjecaju profesionalizma na amaterizam svjedoči Marika, predstava u režiji Cvetina Aničića i izvedbi Mrak teatra iz Županje, a uprizoruje baštinski tekst o legendarnoj fatalnoj ženi spojem kazališnoga amaterizma i redateljskoga profesionalizma, koji dominira institucionalnim kazalištem, a dobro je došao amaterskom. Dakle, kaza¬¬lišnim amaterima potrebna je pomoć profesionalaca, a profesionalnom kazalištu pomoć amatera kada se ukaže potreba. Između amaterskoga i profesionalnoga kazališta granica postaje fluidna, a prožimanja, poticaji i utjecaji kako poželjni tako i potrebni. Važan je konačan ishod.

Posjetiteljica ste Smotre kazališnoga stvaralaštva u Retkovcima. Smatrate li da je njezina uloga u očuvanju kulturne tradicije kazališnog amaterizma Slavonije i Baranje od velikoga značaja?
Smotra kazališnoga stvaralaštva u Retkovcima svakako svojim kontinuitetom praktično čuva kulturnu tradiciju kazališnoga amaterizma Slavonije i Baranje, opravdava postojanje u sadašnjosti te potvrđuje njegovu višestruku koristonosnost povezujući iskustva prošlosti s potrebama sadašnjosti i osiguravajući budućnost amaterizmu primjerom dobre prakse. Kazališni amaterizam u Retkovcima nije slučajna stvar ili fenomen, nego rezultat upornoga rada i praktičnih nastojanja nekoliko naraštaja amatera koji su svojom darovitošću, entuzijazmom, ljubavlju i volontiranjem utjecali na mlade, animirali ih osiguravši naraštajni transfer te postavši centripetalnom silom i okupljalištem amaterskih kazališnih družina drugih sredina. Smotra kazališnoga stvaralaštva u Retkovcima omogućuje kontaktnost, dodire, utjecaje i prožimanja zbližavajući ljude, krajeve, udruge i ideje, pojačavajući komunikaciju lokalne, regionalne, nacionalne i međunacionalne zajednice pridonoseći općem i kulturnom dobru te deprovincijalizaciji, posebice ruralnih prostora, koji, uslijed nejednakih mogućnosti, ipak participiraju u kazališnom životu kao važnom segmentu kulturnoga života.

Treba li kazališnom amaterizmu pružiti veće mogućnosti, a marljivim i vrijednim entuzijastima i zanesenjacima odati priznanje za njihov rad?
Kazališni amateri zaslužuju puno više od pljeska zadovoljne, počesto razgaljene publike, što je satisfakcija za uloženo, ali nedostatna. Ulog je, naime, znatno veći te je itekako potrebna potpora jedinica lokalne i regionalne samouprave te kulturnih i prosvjetnih ustanova, kao i stručnjaka. Uz organizacijsku, strukturnu, stručnu, financijsku i svaku drugu dobrodošlu potporu, potrebna je valorizacija i odavanje javnoga priznanja istaknutim i kreativnim pojedincima i udrugama iz kulture, čime praktično dokazujemo osjećaj respektiranja prema postignućima i gradimo pozitivan stav prema vrijednostima, usprkos relativizaciji ili ignoriranju svih vrijednosti u suvremenom društvu. Naime, proces identifikacije pojedinaca sa zajedničkim simbolima odvija se na individualnoj razini kroz internalizaciju vrijednosti i ideja koje priznanje i nagrada kao simboli predstavljaju, a na kolektivnoj pak razini kao veza između pojedinaca i sustava vrijednosti, što djeluje homogenizirajuće i poticajno na zajednicu, posebice na facebook-generaciju preokupiranu igricama i drugim sadržajima virtualnoga svijeta, a usamljenu u stvarnom svijetu. Lako je ignorirati i poništiti postignuća prethodnika, a puno teže nešto stvoriti i ustrajati u tome, pogotovo kada su u pitanju višedesetljetne kulturne prakse i navike, kakve su stvorili retkovački kazališni amateri.

Kazališni seoski amaterizam na prostoru današnje Vukovarsko-srijemske županije intenzivno se počeo razvijati 70-ih godina prošloga stoljeća. Kako ga doživljavate danas?
Oscilacije su u statusu kazališnoga seoskog amaterizma i njegovu intenzitetu naravna stvar kako zbog vremenskoga učinka tako i zbog društvenih, političkih, kulturnih i drugih čimbenika, posebice vidljive u promjenama korištenja slobodnoga vremena i poimanja volontiranja. Kazališni je amaterizam bio i bit će nositelj kulturne živosti, posebice u ruralnim prostorima nepokrivenim profesionalnom kazališnom produkcijom, koristan u podizanju kulturne razine i jačanju duhovne moći okupljanjem kreativnih snaga. Omogućuje ruralnim prostorima sudjelovati u kulturnoj profilaciji i integriranju u širi regionalni te nacionalni kulturni prostor, kojemu ne smeta zavičajnost ni lokalni patriotizam, nego naprotiv – podržava proces deprovincijalizacije ruralnih prostora. Osim toga amaterizam okuplja ljude u kreativnom stvaranju i zajedništvu razmjene ideja i prezentiranja lijepoga, zabavnoga, korisnoga, moralnoga, nacionalnoga i sl.

Nerijetko amateri posežu za reprezentativnim djelima slavonskih književnika 19. i 20. stoljeća. Je li po Vašem mišljenju izbor djela očekivan i opravdan?
Takav izbor više je opravdan negoli očekivan, u svakom slučaju dobrodošao zbog pozitivnoga stava suvremenika amatera prema dramskoj baštini koja se osuvremenjuje, revitalizira i pojavljuje u inoviranu obliku, što bi prije bilo u opisu radnih zadataka kazalištaraca profesionalaca. Osim toga, kako hrvatska književnost u Slavoniji nije bila pomodna, nego prizemljena konkretnim problemima, bliska čovjeku i njegovoj svakodnevici, ostala je do danas prijemčiva. Dramska baština prikazuje nas same u ranijem, izvornijem izdanju, tj. autentične i autohtone.

Kazalište „Mika Živković“ gotovo tri desetljeća organizator je „Smotre kazališnoga stvaralaštva“. Pratite njezin napredak, a upoznati ste i s početcima organiziranja nekadašnjih amaterskih susreta u našem selu. Što biste danas preporučili organizatorima Smotre?
Moja preporuka Kazalištu „Mika Živković“ više je plod praktičnoga pogleda na kazališni amaterizam, negoli teorijskoga promišljanja: Biti svoj! S potpisom! Bolji su u predstavama u kojima su svoji i kada su mogli biti svoji: autohtoni u izričaju, autentični u izvedbi, aktualni u sadržaju, zaigrani bez tereta komercijalizacije i interesnoga sviđanja – uspjeh je zagarantiran. Organizatorima Smotre kazališnoga stvaralaštva želim osigurani kontinuitet, a kako ga je teško održati, pokazuje iskustvo puno neizvjesnosti, rada i odricanja. Sretno! Neka vam hrvatska Talia bude naklonjena!

Nadamo se da ćete i u sljedećim godinama sa zanimanjem i kritički pratiti rad retkovačkih kazališnih amatera i Smotru kazališnoga stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Nadam se tomu želeći retkovačkim kazališnim amaterima puno uspjeha u budućem radu, Smotri kazališnoga stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji dug vijek i kvalitativno napredovanje! Posebno se radujem trenutcima u kojima se očituje tijesna veza između amatera i vlastite publike koja prepoznaje kodove, oblike neverbalne komunikacije i znakove proizlazeće iz okruženja, atmosfere, gesta i drugih ilustratora (ne)svjesno poslanih signala, nevidljivih publici drugih sredina. Mi pak prepoznajemo sebe na pozornici, gdje postaju vidljivi naši konflikti i problemi, iz kojih, uz suze i smijeh, izranjaju pojedinačna i kolektivna patnja, bol, stradanja, stremljenja i nadanja, zato kazališni amaterizam, pun života i emocija, ima budućnost. Pozornica postaje čistilište koje ispituje savjest pojedinca i zajednice i zbog toga teatar ima smisla.

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Anica Bilić)

HIMZO NUHANOVIĆ, profesor hrvatskoga jezika i književnosti, redatelj i kulturni djelatnik, osnivač Festivala glumca i Lutkarskog proljeća u Vukovarsko-srijemskoj županiji, zajedno s Mikom Živkovićem osnivač je Susreta dramskih amatera Općine Vinkovci u Retkovcima


 
RAZGOVOR S POVODOM
 
Razgovor nastao povodom 30. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2018. godine:

 

Gospodine Nuhanoviću, kao dugogodišnji kulturni djelatnik i redatelj mnogih predstava, zajedno s Mikom Živkovićem, 70-ih godina prošloga stoljeća, razmišljate o Susretu dramskih amatera tadašnje Općine Vinkovci. Prisjetite se prvih razgovora. Kako je sve započelo? Mika Živković i retkovački kazališni susreti!... Kako se ništa ne događa slučajno, treba razumjeti vrijeme i okolnosti u kojima nastaju. Od 1970. godine vinkovačko kazalište, nakon profesionalnog i poluprofesionalnog, postaje amatersko, s nizom već formiranih glumaca amatera i središnja je amaterska družina, ne samo u Hrvatskoj. Profesionalna kazališta su u središtima regija dok gotovo svi ostali gradovi imaju svoje amaterske skupine i amaterizam buja. I ne samo kazališni. U tom sam ozračju upoznao Miku i njegovu suprugu Bucu. Uz omiljene nam čašice, razgovarali bismo o svemu, ponajviše o kazalištu, pa i o njegovim predstavama koje je povremeno organizirao u Retkovcima. Bilo je zimsko razdoblje, školski praznici davne 1975. godine kad me je Mika pozvao da sa svojom suprugom dođem k njemu, a usput će mi on i njegova Buca odigrati ulomke iz Ogrizovićeve Hasanaginice koju je pripremao. I neće me puno gnjaviti. Pristao sam, ali sam bio i dosta skeptičan. Sve se događalo u predvorju škole u večernjim satima. Njihov glumački nastup, kostim, čista dikcija i usmjerenost na detalje bili su impresivni. Tada sam shvatio njegovu strast za kazalištem i na bogatoj trpezi započeli smo priču o širenju kazališnog amaterizma sa središtem u Retkovcima. Mnogo sam toga te večeri spoznao ‒ da postoji dosta društava u selima Općine Vinkovci, koja uz folklor rade veće i manje kazališne predstave, da se povremeno izmjenjuju, ali i da im nedostaje središte okupljanja. Obećao sam mu punu podršku. Mika je preuzeo na sebe materijalnu stranu i organizaciju. I tako je to počelo… Već je sljedeće godine krenulo.

Koliko je tada bila važna sinergija i zajednička suradnja vinkovačkog kazališta „Joza Ivakić“, koji je bio vrlo značajna ustanova u kazališnome amaterizmu, i seoskih kazališnih družina?
Opet ću govoriti o tadašnjemu vremenu. Vladimir Rem, ravnatelj vinkovačkog kazališta, uključio se u suradnju, tako da smo mogli tehnički intervenira-ti. A i naše sudjelovanje nije bilo upitno. Sve što je trebalo za derutni retkovački Dom kulture, od reflektora do zavjesa, kazalište je ustupilo. Prvih godina u radu su sudjelovali i tehničari vinkovačkog kazališta. Mislim da je tu sve bilo u mogućem redu. A Mika je dolazio u kazalište i sve „podmazivao“ s hranom i pićem i tako ih pridobivao. Ja sam bio spona u umjetničkom poslu, dovodio sam goste, a uskoro i mnoga velika glumačka imena toga doba iz cijele tadašnje zemlje. Dolazili su kao gosti uz skromne naknade, a često i bez nje. Spomenimo samo neka imena: Šovagović, Šerbedžija, Mijatović i drugi.

Vaša dugogodišnja suradnja s Mikom Živkovićem bila je pokretač da Retkovci postanu kulturno središte Općine Vinkovci 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Što danas možete kazati o Mikinom doprinosu razvoju kazališnog i kulturno-umjetničkog amaterizma Slavonije i Baranje, ali i njegovu kulturno-društvenom doprinosu razvoju Retkovaca?
Bez Mike to ne bi funkcioniralo. Uz glumačke entuzijaste u realizaciju programa, a i onoga poslije njega, dobru i obilnu trpezu, uključeni su bili cijeli Retkovci: KUD, vatrogasno društvo, susjedi i prijatelji. Retkovačka gostoljubivost postala je pojam te su svi, kao i danas, hrlili u Retkovce. Dolazili su novinari iz cijele tadašnje zemlje. Dočekivao sam ih na kolodvoru i vozio. U jednom beogradskom tjedniku pročitao sam veliku reportažu o Retkovcima pod nazivom Kazalište u selu. Zasluge za sve idu Miki. Dom kulture je svake godine dotjerivao. Koliko pamtim, u prvih deset godina Mika je uspio napraviti tri pune adaptacije Doma i dogradnju. Kako je došao do sredstava, samo je on znao. A radilo se uglavnom amaterski. Znam da mu je dosta pomogao PIK i Mato Blažinkov, tadašnji rukovoditelj retkovačkog PIK-ova ogranka, a amateri su radili besplatno te zidali i ličili. Sve su to zaslužnici za retkovačke općinske susrete. Usto, Mika je bio i glumac, redatelj, kostimograf, scenograf, šminker. Brinuo o rekvizitima i svim detaljima. A podrška mu je bila njegova supruga Nevenka, kako ju je odmila zvao ‒ Buca. A i svi smo ju tako zvali.

20. je godišnjica Mikine smrti. Mogao je i trebao dati još mnogo toga svojim Retkovcima, no prerana smrt okončala je njegov rad. Jesu li retkovački kazalištarci uspjeli odati Miki priznanje za sve ono što je učinio za kazališni, društveni i prosvjetni rad u svojim Retkovcima?
Tijekom Domovinskog rata dolazio sam u Retkovce k Miki. Pričao mi je o svim strahotama koje je proživljavao. Bio je utučen i nesretan. Mislim da ga je to koštalo zdravlja. Ali, nije se predavao. Noću bi oslikavao boce sa šokačkim motivima, a danju trpio poruge i poniženja. To je razdoblje kojega se nerado sjećam. Ostao je dostojanstven i pokušavao sve razumjeti i opravdati. Takav je bio Mika Živković. Do kraja.

Domovinski rat i Mikina smrt okončali su kazališno djelovanje retkovačkih kazalištaraca. Ipak, neobjašnjiva kazališna čarolija prisutna je među mještanima ovog pitomog slavonskog sela i oni, usprkos svemu, opet počinju graditi kazališni život na temeljima Mikina nasljeđa. Kako objašnjavate nevjerojatnu ljubav male seoske zajednice prema kazališnoj umjetnosti?
„Rat je poguba ljudske naravi!“, tako je Pomet Marina Držića govorio još prije 400 godina. Mikina vizija duhovnog života sela dobila je svoje nasljeđe. I to je sigurno najveće priznanje Miki Živkoviću i njegovim idealima. Siguran sam da bi bio sretan da može sve to vidjeti.

Kazalište „Mika Živković“ tri je desetljeća organizator Smotre kazališnog stvaralaštva. Pratite njezin napredak, a i sami ste doprinijeli njezinu začetku. Što biste danas poručili organizatorima Smotre?
Svi imamo pravo na svoje uspjehe, ali i zablude. Nasljeđe koje vam je ostalo dio je i naših zabluda. Sad sam i ja vremešan i tijelo je umorno, prebrodio sam dosta toga, a to zovemo mudrost u iskustvu. Moje sadašnje iskustvo govori da bi trebalo otkloniti ocjenjivanje u amaterizmu. Svima bi trebalo ostaviti radost sudjelovanja, sve pohvaliti i to im je najveća nagrada. Na kraju samo su malobrojni nagrađeni, a ostali nesretni. To su moja razmišljanja. Ali to smo i mi činili.

Kako kazališni amaterizam doživljavate danas?
Novo je vrijeme, amaterizam je skoro ugušen. Glumci „iskaču“ iz mnogih skromnih akademija širom Lijepe Naše. Tu i tamo preživljava još poneka amaterska skupina, a kvalitetna dogradnja amaterizma potpuno je ugušena i podcijenjena. U Vinkovcima, nekada središtu kazališnog amaterizma u Slavoniji, amaterizam je na izdisaju, iako moram pohvaliti pokušaje da se održi. Kazališni amaterizam golemi je posao koji traži stručnost i ljubav te mnogo odricanja. Na tržištu ga gotovo i nema. Zavise o dobroj volji i politici. Još i te ekonomske neprilike, odljev mladih i iseljavanje, zbunjujuće djeluju na novi naraštaj. Sociološki i duhovno sve je nestabilno. I zato je retkovačka priča malo čuđenje u svijetu. I daje optimizam.

Kao jednomu od začetnika Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima, organizatori Vam zahvaljuju na predanom entuzijazmu i doprinosu razvoju kazališnog amaterizma Županije vukovarsko-srijemske.

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Himzo Nuhanović)

Nevenka Živković Buca, učiteljica razredne nastave u mirovini, supruga Mike Živkovića, glumica nekadašnjeg KUD-a „Dramski amateri“ u Retkovcima i počasna članica Kazališta „Mika Živković“, Retkovci


 
RAZGOVOR S POVODOM

Razgovor nastao povodom 30. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2018. godine:

Gospođo Nevenka Živković, uz svog supruga Miku Živkovića, sudjelovali ste u samim počecima osnivanja retkovačkih kazališnih susreta. Vaša sjećanja na početke organiziranja ovog značajnog događanja za kazališni amaterizam tadašnje Općine Vinkovci?
U mnogim mjestima uvježbavale su se kazališne predstave, ali to nije bilo dovoljno organizirano. Jedino kazalište s jasnom organizacijom bilo je Amatersko kazalište „Joza Ivakić“ u Vinkovcima. To je bila jezgra i snažan poticaj entuzijastima u selu, koji su radili sa svojim dramskim grupama. Tako je na inicijativu vinkovačkog kazališta i profesora Himze Nuhanovića, Mika Živković sa svojim amaterima krenuo u osnivanje dramskih susreta u Retkovcima. Na 1. Susretima dramskih amatera Općine Vinkovci, koji su održani 1975. godine, sudjelovale su samo tri dramske grupe – dramski amateri iz Nuštra, Vinkovaca i Retkovaca. Oni su bili zabilježeni i kao prvi takvi susreti u Hrvatskoj.

Mika je ostavio neizbrisiv trag u povijesti retkovačke kazališne tradicije. Danas, prilikom njegove 20. godišnjice smrti, što biste kazali o njegovu prosvjetnom, kulturnom i društvenom djelovanju?
Mika je bio aktivan kao prosvjetni djelatnik, društveno je djelovao u selu, a posebno se isticao u kulturnome radu. Za svoj rad dobio je 1982. godine nagradu Grada Vinkovaca, a 1985. godine dobio je priznanje Kulturno-prosvjetnog sabora SRH. Priznanje je dobio u području kulture i umjetnosti za njegovu ulogu pokretača i organizatora Susreta dramskih amatera Općine Vinkovci.

Kreirali ste i odigrali mnoge zapažane i nagrađivane uloge u predstavama koje je režirao upravo Mika Živković. Kakva Vas sjećanja vežu prilikom rada na tadašnjim predstavama?
Bilo je lijepo družiti se i zajednički raditi na predstavama u kojima su sudjelovali mladi, ali i stariji glumci amateri.

Na koju ste predstavu posebno ponosni iz redateljskog opusa svoga supruga, a kojoj ste ujedno i Vi dali svoj glumački doprinos?
Svaka predstava ima svoje zanimljive uloge. Poseban je doživljaj kada ulogu odigrate na svoje zadovoljstvo, zadovoljstvo redatelja, a posebno kad vas prihvati publika. Ne mora to biti velika uloga, ali treba biti doživljena. Ne znam – možda su to uloge u predstavama Probudi se, Kato! i Pljusak s kojom smo sudjelovali i na državnoj smotri kazališnih amatera u Murteru.

Nakon Mikine smrti retkovački kazalištarci 2002. godine ponovno uspijevaju oživjeti rad kazališne družine. Jeste li ponosni na uspjehe svojih sumještana, nekadašnjih učenika i glumaca s kojima ste odigrali mnoge zajedničke predstave?
Veoma sam ponosna. Neki kazalištarci su i moji učenici, s mnogima sam igrala u predstavama, a danas oni s velikom ljubavlju nastavljaju naš rad i osuvremenjuju ga.

Godine 1975. organizirani su prvi susreti kazališnih amatera Općine Vinkovci. Nakon Domovinskoga rata oni postaju nadaleko poznata Smotra kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji na kojoj sudjeluju kazališni amateri iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva. Kako ju doživljavate danas? Koliko je ona značajna za razvoj kazališnog amaterizma Slavonije i Baranje?
Danas je to nešto posebno. Naši kazalištarci žive sa svojim predstavama cijelu godinu. Mnogo rade, ali to čine s velikom ljubavlju. Imaju svoju publiku koja željno iščekuje kazališnu Smotru. Dvorana postaje mala i više ne može primiti svu zainteresiranu publiku. Nakon Smotre s predstavom gostuju diljem Hrvatske i inozemstva. A Smotra? Veoma je važna za razvoj i širenje kazališnog amaterizma, ne samo Slavonije i Baranje već i cijele Hrvatske.

Što biste danas kazali o radu retkovačkog Kazališta „Mika Živković“ i njegovih članova? Koliko uspijevaju opravdati Vaša očekivanja s obzirom na nekadašnje uspjehe Mikine družine?
Svaka im čast! Ne samo da su opravdali uspjehe Mikine družine, već su krenuli i dalje… približavajući se profesionalizmu.

Počasna ste članica Kazališta „Mika Živković“, sudjelujete u Organizacijskom odboru Smotre kazališnog stvaralaštva, ali redovito pratite sve ono što Vaši kazalištarci neumorno rade. Nedostaju li Vam scenski nastupi i glumački izazovi?
Ja sam već u godinama. Moji scenski nastupi su prošlost, ali uživam gledati kazališne ostvaraje retkovačkih glumaca.

30 godina organizacije retkovačke kazališne smotre prigoda je da organizatorima poručite što očekujete u budućnosti? Treba li težiti novim spoznajama ili graditi kazališni život Retkovaca u ovom smjeru kako to sada čine Vaši kazalištarci?
30 godina okupljanja kazališnih amatera u Retkovcima značajan je događaj, ali bit će ih i još s ovakvim entuzijastima i ljubiteljima kazališta. Kazališni život Retkovaca ima suvremenu i lijepu sadašnjost, a budućnost će biti još ljepša i zapaženija. Ja im to želim i kažem: Bravo!

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Nevenka Živković Buca)

Doc. dr. sc. Alen Biskupović, teatrolog, kazališni kritičar, docent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Predsjednik Prosudbenoga povjerenstva Retkovačkih susreta kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji 2017., 2018. i 2020. godine


RAZGOVOR S POVODOM

Razgovor nastao povodom 31. Retkovačkih susreta kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji 2020. godine:

Gospodine Biskupoviću, kao teatrolog i kazališni kritičar pratite i kritički pišete osvrte na profesionalnu kazališnu scenu, a u posljednjih nekoliko godina vrednujete uratke kazališnih amatera. Što biste mogli kazati o kazališnome amaterizmu i njegovim umjetničkim dosezima danas?
Mogao bih navesti mnogo toga, upravo kako i kazališni amaterizam dosta govori o ljudima koji se njime bave. Kazališni amaterizam je ishodišna točka profesionalnoga kazališta jer se javlja u mjestima gdje je profesionalno kazalište slabije dostupno, a nastaje iz čiste ljubavi. Stoga amaterizam zapravo i mladima i starima daje dašak kulture, zabave, baštine i te silne ljubavi i pozitivne energije koju izvođači prenose na publiku. Često ta zaljubljenost i energija potaknu mlade da se počnu i profesionalno baviti kazalištem stječući znanje na jednoj od akademija. Umjetnički dosezi su naravno šaroliki, ali to je upravo i čar amaterizma. Nikad se ne zna koliko će nekoga jednostavnost, a opet unutarnja složenost neke izvedbe dotaknuti, koliko će jedna „obična“ osoba koja je ulogu uvježbavala s društvom kod kuće nakon posla, kreirati takav lik da izazove zapanjenost onim što se gleda. Ovdje ne bih govorio o umjetničkim dosezima kao nekoj kategorizaciji dobroga ili lošega, već bih radije istaknuo sve ono dobro s čime se gotovo uvijek možemo sresti kod amaterizma.

Predsjednik ste Prosudbenoga povjerenstva Retkovačkih susreta kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Što za Vas znači to iskustvo?
Kao što je navedeno u uvodnom dijelu našega razgovora, ovo mi je već treća godina i mislim da je to najbolji pokazatelj što mi Retkovački susreti znače. Da ne vidim potencijal, izvrsnost, dobru atmosferu, zasigurno ne bih više dolazio. Usprkos brojnim obvezama svake godine u kalendar uvrstim i Retkovačke susrete, a vama svima hvala što me uvijek iznova zovete.

Je li značajna uloga Retkovačkih susreta kazališnih amatera u očuvanju tradicije kazališnoga amaterizma Slavonije i Baranje čija je povijest iznimno bogata i duga?
Kazališni amaterizam, kao i brojna druga područja amaterizma, posljednjih su godina kvantitativno u opadanju. Je li to vezano uz nove tehnologije, iseljavanje ili nešto treće, ne znam, ali znam da je krucijalno i za amaterizam i za publiku koja će duh amaterizma pronositi dalje, postojanje ovakve jedne smotre koja okuplja ono najbolje što amaterizam nudi. Uz Hrvatski sabor kulture, smatram kako je ovo jedna od najvažnijih manifestacija vezanih uz kazališni amaterizam i nadam se da će organizatori i dalje uspješno čuvati i prenositi amatersku i baštinsku riječ.

Zaslužuju li kazališni amateri – marljivi entuzijasti i zanesenjaci, značajnije priznanje svojemu djelovanju? Treba li kazališnome amaterizmu pružiti veće mogućnosti?
Nisam siguran kako bih to priznanje trebalo izgledati. Mislim da oni najveću nagradu dobivaju iz prepunih dvorana koje ih nagrađuju pljeskom i to mi se čini većom nagradom od bilo kakvoga priznanja. Iskrenost publike kazališnoga amaterizma je brutalna i nije izvještačena i opterećena utjecajima s kakvima se susrećemo u profesionalnom kazalištu. Osim toga, amateri to rade iz ljubavi i radosti, a ne zbog plaće ili papira. Ukoliko počnu raditi radi priznanja, izgubit će se upravo ta iskonska čar koju amaterizam posjeduje.

Nekada je na tlu Slavonije i Baranje seoski kazališni amaterizam bujao na radost žitelja njegovih sela. Danas je znatno drukčije. Slažete li se da nam ponestaje iskrenoga entuzijazma, zanosa, uopće želje biti poticateljima društvenoga i kulturnoga života zajednice? Što je po Vašem mišljenju uzrok tomu?
Već sam napomenuo kako amaterizam naizgled gubi bitku s novim medijima, tehnologijom, iseljavanjem, lošom kulturalnom politikom… Međutim, ne bih rekao da je bitka izgubljena, bitka samo traje. Ako malo promislite, kazalište je od svojih postanaka uvijek vodilo bitku kako bi preživjelo raznorazne utjecaje pa tako i amatersko kazalište mora dati svoj obol toj borbi. Profesionalno kazalište ju nikad nije izgubilo pa neće ni amatersko.

Nerijetko amateri ovoga podneblja posežu za reprezentativnim djelima slavonskih književnika 19. i 20. stoljeća ili su sami autorima dramskih djela slavonske tematike. Je li izbor djela očekivan i opravdan?
U potpunosti je opravdan jer amaterizam naspram profesionalnoga kazališta ne podliježe utjecajima mainstreama. Profesionalna kazališta u suvremenom društvu pokušavaju bježati od baštine, tradicije i pozitivnoga jer ih izvanjski utjecaji tjeraju. U amaterskom kazalištu toga nema i upravo se u odabiru djela očituje vrijednost i snaga amaterskoga kazališta.

Kazalište „Mika Živković“ više je od tri desetljeća organizatorom Retkovačkih susreta kazališnih amatera. Pratite njihov napredak. Što biste preporučili organizatorima?
Obišao sam cijeli svijet sudjelujući na brojnim festivalima i mogu sa sigurnošću reći da su Retkovački susreti kazališnih amatera mjesto na kojem sam se uvijek dobro osjećao, mjesto gdje se vodi briga o svakoj osobi i mjesto na kojem se potiče, a ne razara u svim sferama djelovanja.

Nadamo se da ćete i u sljedećim godinama sa zanimanjem pratiti rad retkovačkih kazalištaraca i Susrete kazališnih amatera u Retkovcima.
Dok god budete željeli moju stručnu nazočnost, dolazit ću.

Razgovarao: Marko Sabljaković


(Na fotografiji: Alen Biskupović)