KAZALIŠNI ZAPISI o velikom kazališnom zanosu maloga slavonskog sela --> zapisi vrijedni pažnje nastali iz pera osoba koje Retkovce glorificiraju mjestom entuzijastična zanosa kazališnom umjetnošću

Što o kazališnome životu Retkovaca zapisaše osobe iz kulturnoga i društvenoga života donosimo, draga publiko, u narednim danima... Zapisi su to vrijedni pažnje nastali iz pera osoba koje Retkovce glorificiraju mjestom entuzijastična zanosa kazališnom umjetnošću.

Iz pera nastavnice hrvatskoga jezika i književnosti i dugogodišnje autorice scenarija svečanosti otvorenja Vinkovačkih jeseni ANE CVENIĆ iz Andrijaševaca povodom obilježavanja 100. obljetnice kazališnoga života Retkovaca 2019. godine:

O kazališnom životu Retkovaca

Povjesničar dramskoga teatra Silvio D' Amico kaže da bi najpoučnija i najneposrednija pretpostavka o podrijetlu teatra mogla biti ona koja drži da se on rodio iz igre. Pučki igrokaz 19. stoljeća obično se datira godinom 1857., pojavom Freudenreichovih Graničara na sceni. Pod zajedničkim nazivnikom O kazališnom životu Retkovaca javlja se pitanje gdje počinje povijest, a gdje završava istinska ovovremenska kazališna riječ u retkovačkom kazalištu?
Postoji vrlo malo pisanih dokumenata o početcima kazališnoga života u Retkovcima iz kojih saznajemo da se radilo o stvarateljima koji se tom djelatnošću bave u slobodno vrijeme, kojima je svrha stvaralačko druženje i radost igre podijeljene s gledateljima. Ono što današnje kazalište ima jest zapis da je 1916. godine održana predstava Sve za domovinu mlade autorice, učenice 8. razreda više djevojačke škole, Marije Katušić. Zabilježen je i podatak da je Antun Matijević, retkovački seoski krznar, 1919. godine oko sebe okupio mladiće i djevojke te s njima priredio nekoliko dramskih predstava.
Za suvremeno će pučko kazalište trebati novih i drugačijih dramskih djela, novih pristupa dramatici u suvremenim zakonitostima scene. Uspjeh retkovačkih amatera ovisit će u prvom redu od pojedinaca koji će znalačkim uputama ostvarivati novi odnos u smislu zajedništva glumaca i gledatelja. Nakon Drugoga svjetskog rata rad retkovačkih dramskih amatera nastavlja učitelj Nikola Živković – Mika. Pojavio se u najodlučnijem času, kada izumire stara generacija glumačkih snaga i kada se osjeća potreba obnove kazališta. Ova je kriza spojena i s općom europskom krizom – u kojoj redatelj kao glavni faktor uspostavlja harmoniju između autora i glumca. Nije Mika Živković uspio samo sačuvati retkovačku publiku nego se, zahvaljujući njemu, proširio krug štovatelja kazališta.
Kako su retkovački glumci amateri uspijevali uvijek stvoriti atmosferu u kojoj se očituje činjenica da kazalište nije samo scena nego i gledalište i gledatelji koji ga ispunjavaju? Redatelj je polazio od istine da je za svaki posao najvažnija priprema. Trudio se prije početka rada s glumcima sam otkriti na koji je način pisac drame oblikovao riječi lica koje što govori, koje forme ima izgovarana riječ kao činitelj koji pokreće radnju naprijed. U tijeku rada navodio je glumca da uspije pobuditi dojam kao da ga ne vidi niti čuje bilo koje drugo lice nego samo ostali sudionici s kojima i kojima on govori. Taj svijet treba biti u najvećoj mjeri prirodan. Slušajući govor njegovih glumaca, mogao se steći dojam da se u svakom načinu govorenja izražava nešto od duše onoga koji govori, ali važno je bilo zapažati i koje posljedice izaziva u slušateljima iskazivanje tih ili drugih psihičkih stanja, naročito govornikovih emocija. Koliko forma govora glumaca amatera ostvaruje funkciju utjecaja na sugovornika i druge ljude koji sudjeluju u cjelokupnoj radnji djela – jedna je od mogućih usporedbi između amatera i akademski obrazovanih glumaca.
Kazališni amaterizam u Hrvatskoj nije jednoobrazovan – napisao je o Festivalu kazališnih amatera Hrvatske održanom mjeseca svibnja u Murteru Darko Tralić, član stručne komisije Festivala. Kazališni amaterizam već i ne može biti jednoobrazovan jer nužno izražava najveći raspon interesa, preokupacija i dijaloga s vlastitom sredinom – slobodnije i raznolikije no što to može činiti tzv. profesionalna umjetnička struktura opterećena nekim drugim zahtjevima.
O predstavi dramskih amatera Retkovci Pljusak P. P. Pecije svoju je prosudbu rekao ovako: To je prava dobro načinjena seoska amaterska predstava, koja ispunjava čitav niz zahtjeva koji se postavljaju pred određenu vrstu kazališnog amaterizma u nekim sredinama. Retkovčani su Peciju pokazali vjerojatno nimalo lošije nego što bi to uspjelo osječkom HNK-u… ali se u ovom Pljusku ne može više govoriti o onoj primarnoj naivi…
Temeljna kvaliteta svakoga bavljenja kazalištem jest radost igre i želja da se nešto kaže publici koja je vjeran pratitelj rada retkovačkih dramskih amatera. Ona živi za svaku novu priredbu koju će gledati i slušati s puno kulturnoga odnosa, i to ne samo kad nastupaju Retkovčani nego i članovi drugih amaterskih družina.
Domovinski je rat oduzeo Retkovčanima mogućnost da kazališnim predstavama zaslađuju i zaboravljaju probleme koje često i inače život sprema. Iza rata trebalo je obnoviti kazalište. Retkovčani opet imaju pojedinca, predvodnika mladih, željnih budućnosti i prostora u kojem će doživljavati blagdan rada u vremenu koje traži nov pristup u suvremenim zakonitostima scene. Odmah na početku njegova rada u obnovljenom kazalištu, redatelj Sabljaković pokazat će da se teatarski čin u svom osnovnom pojavnom obliku – dakle kao predstava – može podijeliti na dva dijela: na jezični i nejezični dio. U jezični dio pripada svako služenje jezičnom djelatnošću na pozornici, a sva ostala kazališna izražajna sredstva, od gestikulacije i mimike glumaca pa do svjetlosnih efekata pripadaju nejezičnom dijelu. Kada se glumci upoznaju s dramskim djelom, pri svim ponavljanjima teksta u njemu nema više novih obavijesti za njih. Sada njihov redatelj traži da oni otkrivaju nove elemente u samom djelu ili na njemu „nadgrađenih“. Teče period fingirane komunikacije kad se ostvaruje predstava, tj. susret s novim slušateljima − gledateljima. Govornici na pozornici međusobno fingiraju komunikaciju da bi ju ostvarili sa svojim slušateljima u gledalištu. Pravilo fingirane komunikacije u velikoj mjeri vlada pozornicom kad nastupaju retkovački kazalištarci. Redatelj Sabljaković ne zaniječe činjenicu da su stara dramska djela bila pokretači pučkoga teatra pa želi pokazati da se na njihovim dramaturškim odrednicama mogu otvoriti dramskim idejama i širi prostori i krenuti prema stvaranju pučkoga kazališta našega vremena.
Koliki je doseg rada kazališnih amatera Retkovaca, pokazuju priznanja kazališnih stručnjaka koji kritičkim okom promatraju njihove uratke na raznim festivalima kazališnoga stvaralaštva.
Dr. sc. Dubravka Crnojević Carić, selektorica za državni 56. Festival hrvatskih kazališnih amatera o predstavi Otrov svoju ocjenu počinje rečenicom: Ova je predstava mali biser. Marko Sabljaković napravio je značajan uradak – kako na očuvanju baštine, tako i na suvremenom čitanju baštinskih tekstova. Sjajna dramatizacija, odlično osmišljena mizanscenska rješenja! Ovo je predstava koja je precizno mišljena i još preciznije izvedena u svakom elementu: svjetlosna rješenja, glazbeni dijelovi (tri teme koje se isprepliću), mizanscen – sve je dovedeno gotovo do savršenstva.
Igor Ružić, kazališni kritičar i član Prosudbenoga povjerenstva državnoga 55. Festivala hrvatskih kazališnih amatera reče: U skladu s gotovo stoljetnom tradicijom kazališnog amaterizma u Retkovcima, predstava Žedna ljubavi cjelovita u gotovo svakom svom segmentu, od scenografske i kostimografske opremljenosti, preko sigurne režije do zanimljive i najviše u karakterizacijama naglašene glume. Redatelj Marko Sabljaković prihvatio se nimalo jednostavnog zadatka dramaturškog spajanja drama Joze Ivakića Inoče i Majstorica Ruža i majstorski ih, gotovo bešavno, spojio u predložak čija je osnovna tema ljubav, ali je podloga lokalitet i lokalni mentalitet. Komad je upravo tako i postavljen. Najvažnije je što pritom vještim spajanjem predložaka uspijeva prenijeti i poruku, kao i identitet iz kojeg ona nastaje, dok lokalno pretvara u univerzalno, a Ivakićeve likove u suvremenike današnjih gledatelja. Na zadovoljstvo ovih posljednjih, bez obzira dive li se šokačkom kao prirodno svojem jeziku ili tek pokušavaju uhvatiti i shvatiti njegove finese i ljepotu.
Prosudbeno povjerenstvo 11. Repassage festa u Ubu (Srbija), regionalnoga natjecanja kazališnih amatera iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, koje su činili Željko Hubač, dramaturg, Milorad Milinković, redatelj i Zoran Ćosić, glumac Narodnoga pozorišta u Beogradu nagradili su predstavu Blatne duše.
U svom obrazloženju kazali su: Plaketa Aleksandar Aca Popović dodjeljuje se Marku Sabljakoviću za najbolju režiju Festivala. Nagrada se dodjeljuje za minuciozan i originalan postupak, kako u dramatizaciji, tako i u scenskoj postavci veoma zahtjevnog literarnog predloška, kao i za sjajno vođenje dvoje glumaca. Plaketa Radomir Raša Plaović dodjeljuje se Zdravku Šinjoriju za najboljeg muškog glumca Festivala, i to za ulogu Stipe Zvonareva u predstavi Blatne duše. Nagrada se dodjeljuje za duboko proživljenu strukturu veoma zahtjevnog i originalnog glumačkog postupka.

Sretno u budućnost, retkovački kazalištarci!

Ana Cvenić

Iz pera Himze Nuhanovića, profesora hrvatskoga jezika i književnosti, redatelja, kazališnoga djelatnika, osnivača Festivala glumca i Lutkarskoga proljeća u Vukovarsko-srijemskoj županiji, inicijatora osnivanja nekadašnjih Susreta dramskih amatera Općine Vinkovci u Retkovcima

Povodom održavanja 25. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine

Kazalište u selu

Retkovački kazališni susreti kao događaj i njihovo nastajanje svojevrsni su kulturni fenomen, dok četvrtstoljetna tradicija samo potvrđuje opravdanost ideje nastale davno gotovo prije četrdeset godina u Retkovcima kod legendarnog učitelja i kulturnog djelatnika Mike Živkovića, gdje sam u prostoru predvorja Osnovne škole pogledao Ogrizovićevu Hasanaginicu, što su je s puno ljubavi i glumačkog zanosa izveli Mika i njegova supruga Buca, vrlo čisto i glumački čitljivo.
Uz čašicu i poznatu Mikinu (i Bucinu) gostoljubivost dogovorili smo da Retkovci, a to je značilo Mika, krenu s Kazališnim susretima Općine Vinkovci jer smo znali da mnoga sela već imaju povremene predstave, bave se kazališnim amaterizmom i ostaju anonimna jer ih nije imao tko organizirati. Kako sam umjetnički vodio Vinkovačko kazalište, moj je zadatak tada bio obavijestiti i okupiti kazališne seoske družine, a Mika je preuzeo sve potrebno da se uredi Dom, dok će Vinkovačko kazalište s tehnikom pomoći da grupe imaju potrebnu scensku tehniku u Retkovcima.
I tako je počelo.
Dramski amaterizam tih je godina bio u punom zamahu i dobro organiziran u Hrvatskoj putem Prosvjetnog sabora u Zagrebu i gotovo su svi gradovi imali svoja amaterska kazališta, a bili su podijeljeni po regijama. Najbolje organizirani bili su baš Slavonci s godišnjim okupljanjima na Susretima dramskih amatera Slavonije i Baranje koji su se održavali svake godine u drugom gradu. Ući u taj krug nije bilo lako. Prvo selo uključeno u slavonsku dramsku asocijaciju bili su Retkovci. Jasno, nije sve išlo glatko i odmah. Godinama se razrađivala koncepcija Susreta. Prvi zanosi dali su dobre rezultate, počele su nicati dramske skupine i samostalne i one uključene u mjesne KUD-ove i program je bujao. Uglavnom je igrana slavonska baština, a bilo je i alternative. Dovodili smo i goste, i to najpoznatija glumačka imena Hrvatske i drugih republika. Prvi je bio Šovagović sa svojim Đukom Begovićem, a zatim su stizali i drugi – od Šerbedžije do Čkalje. Sve je to pedantno zabilježeno u Mikinoj vođenoj dokumentaciji. I to bio trebalo monografski srediti – Festival to zaslužuje. Jer kako se kaže: Što nije zapisano, nije se ni dogodilo. I što idemo dalje, sve je teže jer mnogih svjedoka tog vremena više nema.
I medijski, Susreti su odjeknuli. Stizali su novinari iz svih krajeva Jugoslavije, od Beograda, Sarajeva, Ljubljane, a stalna potpora hrvatskih medija bila je velika. Dnevni tisak, tjednici pisali su o malom čudu u seocetu pod nazivom Kazalište u selu. I za to postoji dokumentacija. Dobro to znam jer sam mnoge dočekivao na vinkovačkom kolodvoru i vodio u Retkovce. Uloga Retkovaca, Mike i krasnih entuzijasta daleko je ispred mojih zasluga. Trebalo je velikog zalaganja samo da se održi dramska skupina, a da ne govorimo da je tih dana središte kazališnog zbivanja u vinkovačkoj Općini bilo u Retkovcima. Trebalo je kvalitetno urediti Dom, stvoriti uvjete za održavanje predstava, logistiku, propagandu i biti uzoran domaćin s bogatom trpezom za sve, i to gotovo cijeli zimski mjesec. I nabaviti sredstva za sve to u uvijek za kulturu teška vremena. Oko sredstava najviše se trudio retkovački OOUR PIK-a u Retkovcima, te je zasluga tadašnjeg rukovoditelja Mate Blažinkova iznimno velika. I tako je to trajalo do Domovinskog rata. Mika je zauvijek otišao i nastala je praznina. I onda se događa novo čudo. Dramski susreti iznikli su ponovno kao iz pepela. Mlada generacija Retkovčana ponovno je prepoznala kulturne vrijednosti utemeljene na entuzijazmu Mike i zaljubljenika u kazalište. Osobno sam im zahvalan na preporodu kazališne scene u Retkovcima, na obnavljanju Kazališnih susreta, na kazališnim projektima koji svake godine iznenađuju svojom svježinom i kreativnom kvalitetom.

Himzo Nuhanović


 
Iz pera PETRA BULJEVIĆA, profesora hrvatskoga jezika i književnosti i dipl. knjižničara, ravnatelja Centra za kulturu Omiš i voditelja Gradskoga teatra "Mali Princ" u Omišu

Povodom gostovanja Gradskoga teatra "Mali Princ" u Retkovcima na 27. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2015. godine:

Retkovci su jedno malo mjesto 15 minuta vožnje od Vinkovaca i koje utjelovljuje jedan neobičan fenomen. Ovo mjesto živi kazalište i živi za kazalište, zanimljivo je kako svi, ama baš svi, sudjeluju u ovoj dionizijskoj drevnoj svetkovini na originalan i upečatljiv način kojeg se ne bi postidjela ni jedna nacionalna kazališna produkcija. Tako, da bi organizacijski odbor dodjele priznanja hrvatskog glumišta mogao dosta toga naučiti od mog vrijednog prijatelja, gospodina Marka Sabljakovića, predsjednika Kazališta "Mika Živković" iz Retkovaca kojemu nam je bila čast uručiti sklupturu Malog Princa autora Josipa Sebeledija i jednu omišku reprezentativnu monografiju kao zavjet prijateljstva i zajedništva naših kazališta.
U cijelom završnom spektaklu kazališnog stvaralaštva sudjelovali su i dramski umjetnici Kostadinka Velkovska, Areta Ćurković, Ivana Župa, Otokar Levaj, a odigrano je 14 predstava iz RH, Srbije i BiH. Na završetku 27. Smotre kazališnog stvaralaštva (umjetnički selektor Marko Sabljaković) na kojoj smo prisustvovali u programu odigravši komediju "Stranka ljubavi" ugošćeni smo toplo i srdačno i na tome Vam Retkovčani hvala!!!
Nakon proputovanih 1200 kilometara i odigrane tri predstave (Sarajevo, Retkovci, Vukovar) tu smo se zaista odmorili. Cijela jedna armija ljudi radi po kazališnom principu, bez zastajkivanja, u visokom ritmu i odajem duboko priznanje i zahvalu ljudima Kazališta "Mika Živković" koje je jedinstveno po atmosferi, ali i spektaklu i produkciji u njihovoj režiji. Cijelu tu armiju ljudi kao i oformljenu kazališnu publiku trebalo je stvoriti i odnjegovati te im na tome zaista zavidim… Mi trebamo dosta, dosta raditi na tom planu… Sama infrastruktura, srce samog kazališta "Mika Živković" s tehničkom podrškom, garderobom i salonom za nas je daleki, daleki san… Ali zašto se snovi ne bi živjeli? Zašto se ne bi izgradilo i omiško kazalište? Je li grijeh sanjati i tko ne bi podržao tu plemenitu nakanu? Kazalište je trenutačna umjetnost, iluzija, razbijeno stakalce u odsjaju one daleke luči, kada su se pričale priče uz pucketanje vatre, a riječi zavijavale maštu vretenastom energijom vatrenih krjesova „Domaćih“, grabancijaša skrivenih u uskim puteljcima snovitog srca. „Na put Argonauti, neka su jedra duboko razvijena i bogata vjetrom… Retkovačke scenske događaje, postupke i stvari, čini mi se, mašta oblikuje kao slavonski djevojački san, ako hoćete san Joze Ivakića, prepun boja i zvukova tajnovite Slavonije koja drhti kao veliko žitorodno sunce na površini mirne vode. Članovi našeg ansambla imali su svoju točku, Oto i Ivana toliko su dobro izveli bosansku verziju Romea i Julije da se i sam Shakespeare, negdje gore visoko, sigurno tresao od smijeha koji je ponio publiku u parteru te je ta točka bila briljantna nit u niski sjajnih retkovačkih uprizorenja.
Kako smo Marijan i ja uspostavili jednu bizarnu tradiciju recitacije poezije i to ljubavne ja sam se sjetio sirotog Gaja Valerija Katula i njegove pjesme a ona glasi ovako:
...Moja mi draga kaže
Moja mi draga kaže
Da mene jedinog voliI da bi i samog Jupitera odbila
Da joj se pojavi.
Kaže: Ali što žena
U strasti kaže čovjeku
To zapiši na vjetar
Na valove brze vode...

U ime omiškog kazališta rekao sam još par riječi i one glase otprilike ovako: „Mali Princ je došao na zemlju iskoristivši prvu seobu ptica… među ljude… u pustinju misleći o svojoj nježnoj, krhkoj Ruži koja je bila (kako se ispostavilo) jedinstvena na svijetu… A bila je lijepa i mirisna… Naš dragi prijatelj Oto odlazi na putovanje u daleku zemlju i na dalek put (baš kao Mali Princ) u posjet drugoj planeti koja se zove Amerika…. Naš ansambl volio bi biti ona Ruža kojoj se Mali Princ ponovo vratio jer je Ruža dobilo nečiju brižnu ljubav, plemenitost i dječju igru, kazališnu igru kojom se ponosimo kao Ruža svojim staklenim zvoncem….Otokar je bio taj čarobni princ koji je započeo kazališnu čaroliju u našim srcima i voljeli bi da se ona nikada ne prekine.
...
Kazališni snovi se najčešće povezuju s iluzijom i žive na sceni nekim čudnim životom koji se prenosi u srca publike i otplove dalje poput vjetra, vala ili proljetnog oblaka i život ih odnese u njihovoj ljepoti u ljudski dah, toplinu oka ili u gromoglasan pljesak publike, a taj pljesak je pohvala Životu samome... A NAGRADA ZA NAJBOLJU REŽIJU na ovogodišnjoj Smotri dodjeljuje se OTOKARU LEVAJU za predstavu "Stranka ljubavi" u izvođenju ansambla Gradskog teatra mladih "Mali Princ" iz Omiša… Dragi kazališni prijatelji hvala vam lijepa!

Petar Buljević

Iz pera glumice KATARINE BABAN, hrvatske kazališne, televizijske i filmske glumice

Zabilježeno u Retkovcima na 29. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2017. godine:

Neki dan bila sam u Retkovcima na Smotri kazališnog stvaralaštva. Ljudi moji! Ako vas itko ikada ondje pozove, ludi ste ako ne odete! Otišla sam u svoju Slavoniju i još se jednom prisjetila dvije bitne stvari:
1. Ljudi u Slavoniji najtoplija su i najdivnija bića koja ćete sresti. Dušu bi vam dali da mogu. Otišla sam u Zagreb ispunjenog srca i s punim rukama poklona. Najdraži mi je crtež kojeg su mi nacrtale djevojčice. Sat sam vremena odlazila od tamo, sto se puta izljubila sa svima i pomislila: „Joj, ljudi, ne dajte mi da odem...“ Riječ je o zatvaranju kazališne amaterske smotre na koju je došlo toliko ljudi da sam ostala potpuno iznenađena. Ondje vam vrijedi pravilo – svi za jednog, jedan za sve. Međusobno uvažavanje, poštivanje i ljubaznost su nešto što se ne viđa često u velikom kolektivu, ali tamo – da. 2. Ako ne živiš za scenu i ne goriš za ovim poslom, nemoj ni započinjati s time. Riječ je o amaterima koji se ovim poslom bave isključivo i jedino zbog LJUBAVI. U nekoliko sam se sati nauživala i nagledala ljudi (od 7 do 77 godina) koji s tolikom strašću i ljubavlju žive scenu. To kakva atmosfera vlada ondje, disciplina, kako je uređeno kazalište i kako se na njega pazi... I sve to uz minimalne novce koje tu i tamo dobiju od nekog pametnog čovjeka... E, pa velika većina profesionalnih kazališta trebala bi se ugledati upravo na njih. Odite u Retkovce i, poput mene, naučite koju lekciju o skromnosti i ljubavi!

Katarina Baban

Iz pera glumice SANDRE LONČARIĆ, hrvatske kazališne, filmske i televizijske glumice

Zabilježeno u Retkovcima na 25. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine:

Kazalištu "Mika Živković", Marku i svim glumcima hvala na pozivu za sudjelovanje na završnoj večeri... odličan provod, zabava i energija krasi ovo mjesto... nastavite tako i dalje!

Sandra Lončarić

Iz pera glumca OTOKARA LEVAJA, hrvatskoga kazališnog, filmskog i televizijskog glumca

Zabilježeno u Retkovcima na 25. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine:

Evo, na Markovu zamolbu, nekoliko riječi. Zadatak se čini lak, ali ipak ne znam kako opisatišto sam ova dva dana doživio i proživio u Retkovcima, Vinkovcima i u Vukovaru. Ovčaru i memorijalno groblje da ni ne spominjem. Tuga i pijetet prema poginulima u Domovinskome ratu miješa se sa vedrom dobrodošlicom predivnih Retkovčana. Odlazim ispunjen radošću kako još ima ljudi koji se znaju veseliti i svoju radost premijeti gostima. Dragi Retkovčani, hvala vam!

Otokar Levaj

Iz pera glumice ANE STANOJEVIĆ, hrvatske kazališne glumice (HNK Osijek) u mirovini

Zabilježeno u Retkovcima na 25. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine:

Dragi Marko! Vidi se talentiranost rođenja, organizacije i voditeljstva. Sjajan ste program izveli! To je zaista velika ljubav, zainteresiranost i trud. Tvoja epizoda Mani Gotovac bila je sjajna (njezine riječi korištene, izgovor jako dobro pogođen). Iz toga truda stoji mnogo ljudi. Izvrsna organizacija. I financijska podrška!!! Tvojom zaslugom i tvojih glumaca ovoga teatra! Svaka čast! Čestitam! Budite i dalje tako složni i veseli. Sretno i dalje!

Ana Stanojević

Iz pera glumice MIRE PERIĆ, hrvatske kazališne i televizijske glumice, redovite profesorice na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku

Zabilježeno u Retkovcima na 25. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine:

Vrlo je važno razvijati kazališnu bajku!!! Vi to možete!!! S ljubavlju!

Mira Perić

Iz pera glumca ALEKSANDRA BOGDANOVIĆA (1974. - 2019.), hrvatskoga kazališnog, filmskog i televizijskog glumca

Zabilježeno u Retkovcima na 26. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2014. godine:

Entuzijazam, čista ljubav, kazališni zanos i odlični domaćini stanuju u Retkovcima!

Aleksandar Bogdanović

Iz pera glumice JELENE PERČIN, hrvatske kazališne, filmske i televizijske glumice

Zabilježeno u Retkovcima na 26. Smotri kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2014. godine:

Dragi Retkovčani! Samo hrabro i naprijed! DIVNI STE!!!

Jelena Perčin

Iz pera glumice MIRE PERIĆ, hrvatske kazališne i televizijske glumice, redovite profesorice na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku

Povodom održavanja 26. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji)u Retkovcima 2014. godine:

Kazališni se amaterizam ne svodi na oponašanje rezultata profesionalnih kazališnih kuća. On ima svoj snažan i vidljiv razvojni put. U amaterskim predstavama sudjeluju srednjoškolci, studenti, ali i ljudi u zrelim godinama. Sve njih povezuje kazališni rad isključivo i jedino iz ljubavi. Iz takve plemenite strasti vidljiva je silna želja da se izrekne nešto novo, mudro i jedinstveno. Kazališnom amaterizmu to i uspijeva, i njihovo druženje nije isključivo i jedino zbog zabave jer njihove su potrebe puno dublje. Pokušavali su ga ukinuti, sve manje dobivaju financijskih sredstava, ali oni i dalje uporno rade. Profesionalne predstave realizira cijeli tim školovanih ljudi (pisac, redatelj, glumci, scenograf, kostimograf…), i to je velik i složen posao, a za amatersku predstavu često je suprotna situacija. Nije ni čudno onda da u amaterskim predstavama nije sve na stručnoj razini, ali je zapanjujuća činjenica koliko oni silno žele napredovati i željni su kazališnog znanja. I stoga sam uvjerena da njihov rad ništa ne može ugušiti, sputati. To govore i činjenice jer sve je više amaterskih kazališta i predstava u Hrvatskoj. Njihovo zajedništvo toliko plijeni pozornost da i profesionalne kuće (koje u današnje vrijeme imaju sve više umjetničkih i organizacijskih problema) imaju dobre primjere uspješnog i predanog rada. U kazališnom amaterizmu rad i zanos je vidljiv u cijeloj Hrvatskoj. Retkovačko kazalište „Mika Živković“ zauzima značajno mjesto. Njihove predstave dosegle su visoko mjesto kazališnog umijeća. Naravno, u svakom radu se mogu dogoditi umjetničke oscilacije, ali svaka nova kazališna predstava donosi novo iskustvo, a iskustvo jest znanje. A znanju svi trebamo težiti jer nas ono čini korisnima i bogatima, za zajednicu duhovno bogatstvo i kulturan čovjek trebalo bi biti svrha postojanja!

Mira Perić

Iz pera Nevenke Živković - Buce, učiteljice u mirovini, supruge Mike Živkovića, nekadašnje glumice KUD-a „Dramski amateri“ – Retkovci (od 1971. do 1990. godine) i današnje počasne članice Kazališta „Mika Živković“ – Retkovci

Povodom održavanja 25. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2013. godine:

Sve ovo što danas imamo trebamo zahvaliti nekolicini kulturnih i prosvjetnih djelatnika naše Općine koji su svojim entuzijazmom i požrtvovnošću uspjeli pokrenuti kazališni amaterizam naše regije. On postaje u pravom smislu riječi – jedini nositelj kulturnog života u selu i okuplja velik broj članova. Na inicijativu vinkovačkog kazališta i amatera iz Retkovaca i Nuštra 1975. godine organizirani su prvi Susreti dramskih amatera Općine Vinkovci i tada su nastupili samo amateri spomenutih sela. Povezivanje i suradnja s vinkovačkim kazalištem bio je poticaj i obveza za nastavak kulturnog rada. Susreti su se održavali svake godine u zimskom periodu, a prekinuti su za vrijeme Domovinskog rata. Oni kasnije postaju Smotra koja traje gotovo mjesec dana. Družili smo se s glumcima, slikarima, kiparima, pjesnicima i kazališnim amaterima naše regije. Gledatelji su uživali u zimskim večerima i lijepim trenucima provedenim s amaterima iz različitih sela i gradova te gledajući predstave koje su ih ponekad znale ražalostiti, a najčešće nasmijati. …Bilo je lijepo družiti se zajedno s našim nezaobilaznim Mikom, a Momčilo Popadić u Slobodnoj Dalmaciji davne 1989. godine piše sljedeće: „…Pripremati različite predstave, igrati različite uloge i oduševljavati svoju publiku koja je u velikom broju bila uvijek tu i uvijek s pažnjom i ljubavlju pratila nas. Kažu mnogi: 'Takve publike nigdje nema.'.“ I tako… Godine su prošle… 25 godina kazališnih susreta… Danas su mladi, ambiciozni ljudi pokretači i inicijatori novih Susreta, ali su tu i stariji glumci amateri. Zajedno mogu sve. Ipak, nešto ostaje isto – glumci i gledatelji, kao i uzajamna ljubav i želja da to zauvijek traje jer jedno bez drugog ne može.

Nevenka Živković - Buca

Iz pera Selene Andrić, akademske glumice i lutkarice, umjetničke suradnice na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 

Povodom održavanja 28. Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji (danas Retkovački susreti kazališnih amatera u Vukovarsko-srijemskoj županiji) 2016. godine:

Prošle godine, upravo u Retkovcima, prvi put sam nazočila nekom susretu amaterskih kazališta – s velikom znatiželjom i nejasnim očekivanjima. Znajući pritom da idem gledati predstave koje su rađene isključivo iz ljubavi, znala sam da će barem jedan element kazališnih ostvarenja, po meni vrlo bitan, biti prisutan – a to je zanos igre. Upravo je tako i bilo.
„Nema pravila arhitekture za dvorac u oblacima“, citat engleskoga književnika i kritičara Gilberta K. Chestertona zaista bi mogao biti lajtmotiv susreta amaterskih kazališta – barem onoga u Retkovcima koji je meni vrlo dobro poznat. Prije svega, organiziraju ga ljudi koji vole i razumiju ono što rade i žele, zaista žele prenijeti to i na druge i pružiti svojoj sredini nešto novo, kvalitetno i dobro; bitno i napredno. Ljudi koji nisu profesionalci u tome, ali upravo to koriste kao svoju prednost jer se ne moraju držati svih pravila koja ne znaju, nego ih poštuju u onoj mjeri, na onoj granici gdje izbija kreativnost, maštovitost i greška (uvjetno rečeno) postaje umjetnost. Sudionici, amaterski redatelji, glumci, kostimografi, scenografi…, također slijede svoju unutarnju želju, poriv za izrazom, ostvarenjem, prijenosom, a iz toga proizlaze samo velike stvari – bez obzira koliko nesređeno ili sređeno izgledaju ponekad na sceni. Kazalište se temelji na prepoznatljivosti, ljudi reagiraju na ono s čime se mogu poistovjetiti; kazalište je i scenska umjetnost koja mora biti prezentna, živa, igriva i ukoliko se te dvije odlike kazališta spoje, dotaknu, u pokojem dragocjenom trenutku – nastaje doživljaj vrijedan svake hvale i podrške. Toga je zaista bilo na Festivalu amaterskih kazališta u Retkovcima – i na sceni i iza nje. Naravno, iz silne želje, ljubavi, rada, dolazi do grešaka i kod profesionalaca, a kamoli kod amatera koji nemaju čvrstih okvira kojih bi se ponekad držali, ali zato je retkovački Festival omogućio sudionicima suradnju s profesionalcima koji svojim uvidom, prijedlozima, komentarima na viđeno, mogu možda malo usmjeriti rad amatera, kao što amateri mogu podsjetiti profesionalce kako je to raditi nešto iz čiste ljubavi i želje za napretkom. Iz osobnog iskustva, tvrdim da je obostrana korist. Aristotel je rekao da je cilj umjetnosti katarza (duhovno pročišćenje); ljudi ne bi smjeli izlaziti iz kazališta onakvi kakvi su ušli, predstave bi trebale djelovati na njih – nasmijati ih, rasplakati, dirnuti, navesti ih da se zapitaju, začude… Toga je na Festivalu bilo puno i zbog toga se tamo vraćam s još većom znatiželjom i, ovaj put, jasnim očekivanjima.

Selena Andrić