Error message

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls in menu_set_active_trail() (line 2394 of /home/kazalist/public_html/includes/menu.inc).

Kazalište - fotografije koje život znače!

Kazalište i fotografije koje život znače

Odgovara: Dražen Bota
Piše: Matej Delaš

Budući da svaka umjetnost traži svoga krivca (ili žrtvu), nije sigurno je li gospodin Dražen Bota pronašao fotografiju kao žrtvu ili je umjetnost fotografije pronašla njega. Odgovoran je za mnoštvo snimaka, fotografija na društvenim i kulturnim događanjima te, kajao se zbog toga ili ne, retrospektiva raznih umjetničkih događaja postoji zahvaljujući njegovu škljocu, a tako i suradnja s retkovačkim amaterizmom o kojem govori kao o pravome izvoru modela i umjetničkih kreacija.


Gospodine Dražene, želim Vam dobar dan i zahvaljujem na razgovoru na koji ste pristali u svrhu upotpunjavanja retrospektive retkovačkoga kazališta. Recite nam za početak o tome tko je Dražen Bota za sebe, a zatim što misli o tome tko je za širu javnost.
Dobar dan i Vama. Zahvaljujem na prilici predstaviti svoj rad, a zatim i umjetnički rad jednoga malog kazališta koje vrlo cijenim i pratim zadnjih nekoliko godina. Dražen Bota, općenito rečeno, fotograf je, fotoreporter i snimatelj kojem je stil života fotografija. Moram li govoriti o sebi, multimedijalna sam kreativna osoba i zanesenjak fotografije koji prati pregršt događanja među kojima su i predstave Kazališta „Mika Živković“ iz Retkovaca te koji se prije trideset godina spotaknuo niz tu provaliju ljubavi prema fotografiji te se još uvijek iz nje nisam izvukao.

Baveći se bilo kakvom umjetnošću, mnogi će se vaditi na onu izlizanu priču o umjetničkoj slobodi, pogotovo kada nemaju puno za ponuditi. Što treba znati fotograf, pogotovo kazališni, i kakva znanja treba steći ako se želi stvarati kvalitetne fotografije, pogotovo u kazalištu?
Tehnička je znanja danas pomoću interneta lako steći i unovčiti, čak besplatno steći, jer ima onih koji to znanje vrlo velikodušno dijele. Dakle, treba steći tehničko znanje, imati stav, s vremenom razviti stil te biti poprilično objektivno samokritičan i poprilično kritičan prema svojoj sredini. Na taj se način sazrijeva i stil će se razviti ako je potencijalni fotograf spreman sazrijevati. Nije sve lijepo i ružičasto te ono što fotograf prvo napravi, korektno je, no ne i najbolje iako će neki uzeti svoj prvi rad za najdraži i najbolji. No, tako se ne raste i ne razvija pravi umjetnik. Fotografija uči čovjeka razumjeti svijet, a profesionalni fotografi vratit će se puno puta svomu prvom motivu kako bi postigli još odličniju fotografiju.
Kada se govori o kazališnoj fotografiji, to je jedan žanr fotografije, jedna disciplina i njome se u novije vrijeme u kazalištu najprije možete baviti na reporterski način, a zatim posvećivanjem i promišljanjem. U retkovačkome kazalištu (i u svima ostalim), s kojim imam odličnu suradnju, nema se puno vremena kada se radi reporterski jer ono što glumci ponude, ne ponavlja se te mislim da s obzirom na ono što se može vidjeti, moja je fotografska uloga puno zahvalnija nego gledateljska. Budući da se kazalište mijenja u produkcijskome smislu, postoje fotografije sa scene i izvan scene, a nekada je takva fotografija bila portret, hoću reći statična. Fotografija je, želim reći, vrlo važna i tomu profesionalno treba pristupiti. Bilo je, naravno, scena gdje su glumci bili odlični i pokazali najbolje od sebe i od umjetnosti, a, naprimjer, rasvjeta je bila loša. Naravno da na taj način ne možemo dobiti najbolju fotografiju, no glumce se za to ne može kriviti. Što god je na sceni, od glumaca, preko fotografije, kostimografije… sve to prati fotografija.



Koliko dugo pratite retkovačko kazalište i što točno? Budući da govorite o tome kako je fotografija vrlo važna te je na njoj sve vidljivo, koliko truda ulažete radeći s njihovim ansamblom i svime što dolazi s njihovom glumom i pripremama?
Pratim retkovačko kazalište na sceni i izvan scene jer s njim imam suradnju, a tako inače rade fotografi – posvećeni su instituciji. Pratim izvedbe, posvećen sam mu kao instituciji, stvaram i promotivne materijale te smo u stalnoj suradnji. Malo je kazališta koja imaju svoje fotografe, pa tako retkovačko ima mene u suradnji. Što sve zadnjih godina radim, ne mogu potpuno popisati.
Zadnjih pet ili šest godina pratim retkovačku priču intenzivno te smo kreirali novi izgled Susreta. Moj je prvi susret s kazališnim glumcem bio u Retkovcima. Imao sam pet ili šest godina kada sam s očevih ramena, iz kuta dvorane, vidio kako glumac izlazi na scenu iz mraka na svjetlo te stvara svoju kreaciju. Iste godine jedan gospodin sa šeširom i brčićima proveo je mene i moga oca kroz hodnike škole i pokazao nam izložbu slikarice Ane Verić koju je postavio kipar Antun Babić, kasnije jako mi dobar prijatelj. Da ne govorim puno, želim reći da se u Retkovcima cijeni moj rad i, za razliku od nekih drugih institucija, osjećam da se sa mnom kao profesionalnim fotografom profesionalno i surađuje.

Siguran sam da čuvate velike zbirke svojih fotografija s raznih događanja, pa tako i s retkovačkih susreta. Postoje li fotografije koje Vas vrate u prošlost te pamtite li kako ste i neke vrlo poznate osobe fotografirali u Retkovcima? Što volite pamtiti pomoću svojih fotografija?
Ne znam bih li sada neku fotografiju posebno istaknuo. One se uvijek odnose na to što se nekada snimalo, a ne želim koristiti onaj klišej kako je nekada sve bilo bolje. Ako u Retkovce dolazi kazalište iz Viteza, znam da će biti zanimljivo. Ako dolazi ekipa iz Like, znam da će biti jako dobro. Ako dolaze Bebrinčani, znam da će biti urnebesno. Naravno, govorim o fotografiji. Dakle, ne ističem fotografije, nego skupine koje su fotogenične i koje nisu jako fotogenične. Kako sam već rekao, u boljoj sam poziciji od publike jer otkrivam ono što glumci nesebično daju. Generalno, ja sam vrlo zadovoljan tim fotografijama, a sada je drugačije snimati jer su Susreti nekada bili puno neviniji.
Kada se govori o događajima koje ću svakako zapamtiti, ne samo zbog toga što sam profesionalno pratio taj događaj, htio bih istaknuti da je Ambijentalna večer u Retkovcima pokazala da Slavonija može konkurirati mediteranskim ambijentima i takve prizore treba forsirati. Čemu kulise kada sve možemo imati pod vedrim nebom?
Što se tiče poznatih u Retkovcima, ondje su meni svi poznatiji od poznatih i više bih retkovačku priču vezao uz domaće amatere nego uz glumce profesionalce. Osim toga, tko je god na sceni, odnosno na daskama, za mene je glumac i zanimljiv mi je, pa čak i žiri kada se popne gore, ne vjerujem tim modelima jer svi su oni za mene glumci. Trudim se snimiti dobru fotografiju jer svi mi oni predstavljaju glumce, a ako su na daskama, glumci su.



Kada se govori o fotografiji, o Vašem opusu, imate li Vi roditeljski odnos prema svojim djelima i izdvajate li nešto kao jako drago? Osim toga, hoćete li se naljutiti ako netko podijeli Vašu fotografiju?
Kako sam već rekao, ne izdvajam ništa kao najdraže jer svaka je fotografija slika jednoga trenutka i koliko god nakon nekoliko godina neka i ne bila više zanimljiva, ona je dio profesionalnoga odrastanja. Hiperprodukcija ne dopušta ikakvo vezanje uz fotografiju, no treba biti svjestan kako si nekada stvarao. Što se tiče dijeljenja fotografija, smije ih dijeliti svatko u dobroj namjeri, a autoru pripadaju moralna prava na nju čak i kada proda materijalna. Neće se dovesti u problem nitko tko ih dijeli umjereno i s dobrom namjerom i tko ne zameće trag odakle ona dolazi. Ako netko tu fotografiju skine, zatim ju uredi pa ju objavi kao nešto svoje, tu se već vide namjere koje nisu dobronamjerne.

Još nam za kraj recite planirate li i dalje pratiti retkovačko kazalište te ako želite bilo što dodati, imate svoje retke.
Hoću li pratiti? Naravno. No, zna se dogoditi zamor materijala. Ako dođe do toga, normalno je i pošteno poželjeti nešto drugo. Tako je to u svih ljudi koji stvaraju. Možda nekada nismo u formi, no treba razmišljati pozitivno, dakle treba misliti kako će biti bolje sutra. Kako znamo, predstave su vikendom i nemamo onu lagodnost biti usmjereni samo na kreativan rad navečer. Tako je i s glumcima koji cijeli dan nešto rade, a velika je stvar što navečer dođu glumiti. Amater može zabljesnuti u trenutcima nečije kreacije, a profesionalac mora zadržati tu razinu i kontinuitet bez obzira je li ta kreacija odlična ili loša.
Osim toga, htio bih reći kako želim da Susreti ostanu umjereni, s dušom, da ih ne pojede dnevni konzumerizam, želja za lajkovima i inflatornost pojava, nego neka i dalje budu kritična oaza pozitivne energije gdje ljudi dolaze nastupati s poštovanjem prema publici koja itekako poštuje glumce na sceni.

Gospodine Bota, hvala Vam na razgovoru i želim Vam puno novih kreacija.