Error message

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls in menu_set_active_trail() (line 2394 of /home2/kazalist/public_html/includes/menu.inc).

Matej Delaš: Tko je bio smiješan 2017. godine na svjetskoj pozornici u Retkovcima?

 
Tko je bio smiješan 2017. godine na svjetskoj pozornici u Retkovcima?

 


Svijet je bio na pozornici sredinom veljače 2017. godine kada je na završnoj večeri 29. Smotre kazališnoga stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji retkovačka ekipa, spremna okupiti svijet na daskama, prikazala puno onoga čemu se smijemo. Ljudsku potrebu za smijanjem mnogi su filozofi pokušali objasniti, sjećam se toga još iz Bergsonove studije o smijehu koja je, ako me sjećanje dobro služi u mojim Isusovim godinama (jer Wikipedia bi ubila i onu zadnju priliku za smijeh, a Bergsona sam zadnji puta čitao 2009.), objavljena 1967. godine te je vrlo često objašnjavana kao posljedica nekoga nesklada, naprimjer nesklada između uzroka i posljedice, nesklad u postupcima itd. (no nije svaki nesklad smiješan). Složili su se i mnogi prije njega (i on sa samim sobom) da takvo određenje prastare ljudske tajne nije potpuno te kako god objasnili ljudsku potrebu za smijanjem (ili tek tu reakciju na licu), nisu uspjeli doći do konačnoga odgovora. Ne znamo zašto se smijemo, a odgovorimo li si da to činimo kada nam je nešto smiješno, postavlja se pitanje što je smiješno? Jedno je, ustvrdio je, sigurno, a to je da se među svim životinjama smiju samo ljudi, a komika (smiješno) se nalazi u oblicima i pokretima, riječima i situacijama te u karakterima, odnosno tu ju se prepoznaje. Ponudio je na kraju jedan odgovor o kojem ću i ja nešto na kraju.
Što je bilo smiješno u liku Williama Shakespearea, autora čerdesetak drama (barem koliko se zna) i u genijalcu koji je, ako pitate one vani, napisao status na Fejsu “Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci” u drami “Kako vam drago”, kojeg je prikazao Šinjori, koji se pojavio na početku kako bi najavio susret i koji je dijelio nagrade? Ništa. Zašto? Kako nije bio smiješan ako je glumio Shakespearea usred vlastite drame?
Što je bilo smiješno u nastupu Katarine Baban i Zlatana Zuhrića dok su glumili najpoznatiji dio iz “Romea i Julije” i donosili djelić Verone na retkovačke daske? Komika pokreta koja je ostvarena pri poljupcu, tipična za Zuhru kojeg smo gledali kod Pervana, i savijanje kolegice Baban do poda, što nismo očekivali u tome trenutku (no često smo to viđali). Ili komika riječi koja je nastala iz Zuhrina naglaska i pravocrtnosti u govoru kao da je slabiji recitator iz šestoga razreda osnovne škole, s nazalnim glasom koji mutira i velikom željom za javljanjem sljedeći put za peticu.

 

Što je bilo smiješno u predstavljanju glumice Baban s pomoću retkovački utjelovljenih Cigana koji su ju ispitali sve o njezinu obrazovnome putu i putovanjima po Lijepoj Našoj? Možda situacija koja je spuštena iz visokoga u nisko, riječ koju je Sabljaković oponašao ili karakter mladih uličara koji je prepoznatljiv retkovačkoj publici. Možda sve troje kada su ju, kao najveći prodavači ručnih satova na kakve nasjednemo samo ako želimo, sasuli pitanjima o tome kako sve stigne i kako uspijeva putovati više od njih te zapravo se diveći takvoj gospođi koja je ljudima na kakve su oni navikli diva čak prigradskoga glasa. Ne možemo reći da sličnu komiku nismo očekivali, pogotovo uz zvukove glumačkih glasova koji su publici itekako poznati, stereotipni, a time idealni za karikaturu. Što je bilo smiješno u predstavljanju glumca Zuhre koji je s pomoću raspjevanih retkovačkih Indijanki, povremeno zagrijanih za njegovu priču i doticaj, na retkovačke daske donio dio Kosova izvodeći svoj stand-up? Možda riječi koje su oponašale glasove s jugoslavenskih kolodvora ili karakter čovjeka (s Kosova) čiji je stereotip nepromjenjiv, a time idealan za karikaturu. Publika, gledajući ga, nije očekivala takvu ravnodušnost prema vlastitome glasu i prema vlastitoj priči, a stereotip je tu bio da nas fiksira na poznato.
 

Što je bilo smiješno u nastupu jednoga od domaćina, Branka Galića, koji je bezuspješno pokušavao nasmijati publiku za mikrofonom iznoseći oduševljenje, zahvale i planove? Baš ništa iako se trudio. Sve dok ga četiri retkovačke Indijanke nisu primile u kolo i prisilile zaplesati indijanski ples koji to zapravo, uzevši u obzir ritam, nije bio. To publika nije očekivala te je komika pokreta (indijanski ples) u kombinaciji s komikom situacije (politički govor za pozornicom) izazvala smijeh već nasmijane publike.
 

Dakle, tri su važna detalja, ako se mene pita, nasmijala kazališnu publiku 2017. Prvi je neočekivanost, drugi taština (ljudska osobina koja postoji baš u svakome čovjeku, a Bergson ju je objasnio strahom od toga da ispadnemo smiješni), a treći je stereotip (glasni i nametljivi Romi, snalažljivi Albanci s Kosova). Je li Galić pokušao izbjeći svoju komičnost ili prikriti taštinu? Što je bilo smiješno u liku Williama Shakespearea, autora čerdesetak drama (barem koliko se zna) i u genijalcu koji je, ako pitate one vani, napisao status na Fejsu “Cijeli svijet je pozornica, a svi muškarci i žene samo su glumci” u drami “Kako vam drago”, kojeg je prikazao Šinjori, koji se pojavio na početku kako bi najavio susret i koji je dijelio nagrade? Ništa. Zašto? Zato što je očekivano bilo baš sve što je govorio i radio, nije se bojao slučajno ispasti smiješan (niti mu je to bio zadatak), a od uobičajeno očekivanoga (vezano uz Shakespearea i voditelje kulturnih događanja) nije odstupio.
 

Prosudbeno povjerenstvo:
SELENA ANDRIĆ, mag. art., akademska glumica i asistentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku
Doc. dr. sc. ALEN BISKUPOVIĆ, teatrolog, kazališni kritičar i docent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku
MAJA JAKŠIĆ, univ. bacc. med. techn., glumica Kazališta „Mika Živković“, Retkovci

 

Nagrade:

Najbolja kostimografija:
Ansambl predstave "Šokačka safunica 5" Šokačke glumačke družine „Matini kripoštoli“ Donja Bebrina

Najbolja scenografija:
Josip Grgić i Josip Žigmundovac za predstavu "Tri jablana" Gradskog amaterskog kazališta Županja

Najbolja režija:
Karlo Kučanda za predstavu "Božanstvena parodija" Gradskog kazališta Đurđevac

Najbolji novi dramski tekst ili prilagodba teksta:
Petar Buljević za predstavu "Ja sam dama…" Gradskog teatra Mali Princ Omiš

Najbolja muška uloga:
Amel Ugarak za predstavu "Đavolja posla" Teatra „Fedra“ Bugojno

Najbolja ženska uloga:
Irena Matković za predstavu "Šokačka safunica 5" Šokačke glumačke družine „Matini kripoštoli“ Donja Bebrina

Najbolja predstava prema ocjeni Prosudbenog povjerenstva:
Predstava "Đavolja posla" Teatra Fedra Bugojno

Najbolja predstava prema ocjeni publike:
Predstava "Svastike" Gradskog kazališta mladih Vitez (4,8)

Najvjerniji gledatelji predstava: Stjepan Labazan iz Retkovaca i Paško Barunčić iz Ivankova

Posebno priznanje za izniman doprinos i pomoć u razvoju kulturno-umjetničkog amaterizma Vukovarsko-srijemske županije:
ILIJA ČERVEN iz Vinkovaca