O kazalištu

O Kazalištu, povijesni pregled

Retkovci, malo slavonsko selo, a veliko po svojoj ljubavi prema kazališnom amaterizmu i čitavoj kulurnoj baštini svojega mjesta i svojega zavičaja.

Često se kaže da je amaterizam važan zbog ljudskih razloga: ljudi se bave nečim višim od pukog materijalizma, nečim što ih raduje i oplemenjuje, a tako se i oživljava život zajednice što je naročito važno u ova naša individualizirana vremena samoće. Kazališni amaterizam važan je i za društvo u cjelini jer obrazuje kazališnu publiku, podiže u toj publici i potrebu za umjetnosti i prag očekivanja!...

Prva registrirana predstava u Retkovcima potječe još iz 1919. godine. Antun Matijević, krznar, okupio je oko sebe mladiće i djevojke i priredio s njima nekoliko dramskih predstava.

Nakon 1919. godine nema spomena o dramskim predstavama sve do 1936. godine kada Čitaonica slavi 30. obljetnicu svojega postojanja i rada. Tajnik Čitaonice Ivan Krauth ističe da je jedan od zadataka Čitaonice i organiziranje dramskih predstava. Iz dostupnih se zapisa može doznati da je Čitaonica organizirala dramske predstave 1934., 1935., 1936., 1937. i 1938. godine.

Hasanaginica 26,2,19571932. godine osnovan je Ogranak seljačke sloge koji, osim drugih sekcija, ima i dramsku družinu, čiji su voditelji i redatelji bili ljudi koji nisu imali redateljskoga znanja ni iskustva, ali, znali su za rad svoje družine odabrati reprezentativna djela slavonskih autora. Pokretač dramskog rada i redatelj bio je Blaž Solarević. Kako prije rata u Retkovcima nije bilo adekvatnog prostora za održavanje dramskih predstava, vježbalo se po kućama, a glumilo na improviziranim pozornicama: u dvorištima, u gostionicama...

U tijeku II. svjetskoga rata nije bilo dramskih predstava. One će započeti, nakon rata, dolaskom učiteljskog bračnoga para Zore i Jakoba Užarevića. Njima u radu pomažu prosvjetni djelatnici Mato Majetić i Katica Gečić.

Učenik prosvjetnih djelatnika Užarević – Nikola Živković Mika vidno će pojačati rad retkovačke dramske družine – koja će se 1975. godine osamostaliti i nastaviti s kontinuiranim prikazivanjem predstava, koje su stvorile naviku gledatelja da kulturno i sa zanimanjem prate sve predstave – bez obzira na to čija ih je dramska skupina pripremila.

Godine 1975. na poticaj kazališnih zanesenjaka i velikih entuzijasta, redatelja Himze Nuhanovića i retkovačkog učitelja Mike Živkovića postadoše Retkovci, tada gotovo svima nepoznat i zabačen kutak Slavonije, mala kazališna bajka. Autori retkovačke kazališne bajke oživiše svoje protagoniste i oni postaše dio nas, dio retkovačkih hladnih siječanjskih večeri, maleni dio u srcima mnogih Retkovčanki i Retkovčana. Mika Živković s velikom ljubavlju prema kazališnom amaterizmu i svojim Retkovcima punih petnaest godina pisao je bogatu povijest i ne sluteći koliko je kazališna čarolija uzela maha ne puštajući Retkovce ni danas iz središta kulturnih zbivanja tijekom hladnih zimskih večeri.

Zbog tih malih čuda oživjeli su brojni likovi, odigrane mnoge predstave, sklopljena nova prijateljstva, a Retkovce u neprimjetnom kutku plodne nam i neiscrpne slavonske grude pohodiše veliki glumci, ljudi od pera i kista u čast i slavu retkovačkog srca, čovjeka koji utka dušu kazališnim susretima – Miki Živkoviću.

Mika Živković svojom idealnom dikcijom i discipliniranošću djelovao je bez ikakvog školskog mandata duboko pedagoški na svoju glumačku okolinu i na glumački podmladak.

1985. godine Odbor za dodjelu nagrade «Ivan Fonović» u svom obrazloženju piše: ...»Nikola živković Mika dolaskom u Retkovce odmah se uključuje u društveni život sela. S omladinom osniva dramsku sekciju, a posebno se ističe kao nosilac, inicijator i organizator prosvjetno – kulturnih akcija u selu.

Njegov rad na njegovanju i razvijanju dramskoga amaterizma zapažen je i priznat na regiji Slavonije i Baranje, ali i šire...», dok će dnevni tisak prilikom iznenadne smrti Mike Živkovića objaviti: ...»Pamte ga sve generacije kao vrsnog pedagoga i ravnatelja. Radan i intenzivan stvorio je modernu školu, okupljalište svega naprednog pa i poznatog retkovačkog kazališta, odnosno KUD-a «Dramski amateri» koje je gotovo petnaest godina organiziralo poznate retkovačke dramske susrete na kojima je bujao kazališni amaterizam na ponos Retkovčana, Vinkovčana pa i cijele Hrvatske.

U svom retkovačkom kazalištu Mika je bio i glumac i redatelj, kostimograf, šminker, scenograf, a po potrebi i scenski radnik, a sve je to radio s ljubavlju i bez nekog materijalnog interesa jer uvijek je govorio da je samo učitelj i sve to mora raditi za dobrobit svoje školske djece i svojih sumještana.

Umro je neočekivano, brzo i rano, jer mogao je i htio još puno toga učiniti. Ali ostavio je za sobom trag, veliki, jer Mika je bio veliki čovjek svoga vremena.


 

Mi, njegovi sljedbenici radimo onako kako nas je on učio, a to je želja za bogaćenjem Susreta mnogim novim idejama, za druženjem i razmjenom iskustava i dogovora što smo i dokazali na obnovljenim Susretima u Retkovcima.

Godine 1976. retkovački je KUD primljen u Koordinacijski odbor slavonskih amaterskih družina i od tada svake godine retkovački dramski amateri nastupaju na regionalnim smotrama: u Vukovaru, Iloku, Belom Manastiru, Semeljcima, Našicama, Petrijevcima, Nuštru, Vinkovcima, Županji...

Zbog svoga upornoga i kvalitetnoga rada, Retkovčani dobivaju ulogu organizatora dramskih susreta općine Vinkovci – koji se u njihovom selu održavaju od 1975. – 1990. godine.

Prvi je susret održan pod nazivom „Dani Joze Ivakića“.

Od godine 1981. na dramske susrete u Retkovcima pozivani su istaknuti akademski glumci koji – svojim nastupima – pridonose sadržajnom i kvalitetnijem bogaćenju Susreta.

Publiku su oduševljavali nastupima Fabijan Šovagović, Marija Kohn, Mira Banjac, Rade Šerbedžija, Ivan Heitl, Žarko Mijatović, Predrag Miletić, Marija Sekelez, Miodrag Petrović Čkalja i drugi poznati glumci.

Održavanje predstava na Susretima zahtijevalo je tehničku opremljenost scene, u čemu je svoju pomoć pružalo Gradsko amatersko kazalište „Joza Ivakić“ – Vinkovci. Tomu je naročito pridonosilo razumijevanje kolektiva Kazališta i njegovih ravnatelja književnika Vladimira Rema i profesora Himze Nuhanovića.

U rješavanju scenografskih zahtjeva pomagali su akademski kipar Ivan Križanac i slikar Ivan Lončar Žan.

U tijeku Domovinskoga rata susreti dramskih amatera su prekinuti, Dom kulture ne pruža više primjerene uvjete za održavanje bilo kakvih manifestacija.

Godine 2002. bivši aktivni članovi dramske retkovačke skupine pokreću njezin rad, a njima se pridružuju novi članovi te na taj način oživljavaju dugu tradiciju kazališnoga amaterizma u Retkovcima. Kazalištarci tada djeluju u okviru KUD-a „Sloga“ – Retkovci čiji je predsjednik Zvonimir Šinjori, bivši član Mikine družine.

ZAKUD Vukovarsko-srijemske županije i Gradsko kazalište «Joza Ivakić» 2004. godine obnavljaju manifestaciju, a kroz četiri susreta u Vinkovcima kazališni amateri naše županije pokazali su da amaterizam u Slavoniji i dalje živi.

Zahvaljujući velikom zalaganju Zajednice kulturno-umjetničkih djelatnosti, potporom Vukovarsko-srijemske županije i Općine Ivankovo, Retkovčani ponovno postaju domaćini Susreta dramskih amatera.

Da je družina dramskih amatera u Retkovcima uspjela izraditi polugu inicijativnog kulturnog poticaja, imamo zahvaliti nizu osoba koje su velik dio svoga zalaganja i ničim neobveznoga davanja svoga vremena uzidale u temelje Dramskih amaterskih susreta u Retkovcima.

Ipak, najveće priznanje treba odati Miki Živkoviću koji je svojom discipliniranošću i svojom idealnom dikcijom djelovao bez ikakvog školskog mandata duboko pedagoški na svoju glumačku okolinu i na glumački podmladak.

Godine 2008. Susreti su dramskih amatera obnovljeni i u atmosferi njihova rasta rodila se želja u velikom broju mladih da na svoju ruku poduzmu borbu za kazalištem, za stvaranjem novoga doma, polazeći od činjenice da kazalište (pa i amatersko) uvijek i svagdje baš ljudskošću svojeg nastupanja i misterioznim travestiranjem osoba izaziva znatiželju. Ono ne može živjeti bez povjerenja u javni odgovor na rad svih dramskih amatera koji se javljaju na Susretima u Retkovcima.

Javni su odgovori sve brojniji pa su se i događanja na susretima povećala. Spomenut ćemo samo neka: nastup dječjih amaterskih družina, likovne izložbe slikara naivaca, promicanje djela pučkih pisaca i autora umjetničke književnosti, nastupi akademskih glumaca...

Osnivanje amaterskoga kazališta u Retkovcima ne treba shvatiti kao hir mladih nezadovoljnih nasljednika starijih dramskih amatera, nego kao želju da to kazalište postane kulturni centar u ruralnoj sredini – na korist čitavoj Županiji vukovarsko – srijemskoj – koji će, u prvom redu, služiti iznošenju slavonskog i njemu srodnoga književnoga blaga, i to na način koji pružaju specifične slavonske mogućnosti.

Faktor – koji nam se već na trećim obnovljenim Susretima postavio kao pitanje koje će se morati rješavati i konačno riješiti bilo je pitanje kvantiteta i kvaliteta sudjelovanja dramskih amaterskih skupina, a to će se lakše učiniti osnivanjem kazališne udruge.

Čini nam se da je nastupila potreba da u tlo u kojem su Susreti rasli, usadimo možda ili neke nove regulativne principe ili da stare revidiramo i proširimo, produbimo i prilagodimo novoj situaciji u kojoj ćemo kao načelo određivanja nivoa postaviti maksimum naših scensko – kazališnih mogućnosti.

I na kraju treba priznati činjenicu da se osnivanjem amaterskog kazališta u Retkovcima ostvaruje želja utemeljitelja Dramskih amaterskih susreta.

Amatersko kazalište osnovano je 28. svibnja 2010. godine u čast velikom učitelju, glumcu i redatelju. Ono će nositi njegovo ime.

Kazalište „Mika Živković“ jedno je od rijetkih kazališnih udruga osnovanih u selu, a jedino seosko na području Slavonije i Baranje. Pridodajući tome podatak da Retkovci broje gotovo 1.300 stanovnika, sa sigurnošću možemo reći da retkovački kazalištarci pišu svoju povijest kao fenomen u kazališnom amaterizmu.