Matej Delaš
Možda je najpametnije odmah na početku, drito u glavu, reći ono što se mora pa da se ne zaboravi reći! Ono što nam kažu da moramo nekako provući, a skroz je dosadno, no budući da si moramo čestitati, najprije trebamo reći ono najmanje važno. Dakle, prepisujem iz mejla… sav videomaterijal objavljivan je na Vimeu i kanalu YouTube retkovačkog kazališta, a virtualni Susreti publici su bili dostupni za praćenje putem društvenih mreža (Facebook i Instagram profil Kazališta) i na mrežnoj stranici Kazališta… kroz retrospektivu objavljivane su fotografije sa Susreta prethodnih godina… retkovački su kazalištarci virtualne retkovačke susrete najavljivali i o njima govorili u televizijskim emisijama, novinskim glasilima i na portalima… i tako Kazalištu „Mika Živković“ Retkovci darovati vječni život u nekoj evaluaciji polumjesečnoga rada, takoreći obilježavanja tradicionalnih Susreta koji ne bi uspjeli niti bi preživjeli, od njih bi takoreći ostali samo spomenici da nije bilo entuzijastične količine ljudi prikovane za prijenosna računala i srodne rekvizite. A poslije toga reći i nešto ozbiljno, ali samo ako nas natjeraju na objektivnost.
U subotu 27. ožujka 2021. završili su trideset drugi tradicionalni retkovački glumački susreti, ovaj put u potpuno neobičnome izdanju kakvo je, s obzirom na bezbroj puta spomenuto i opravdavano nedovoljnim kuhanjem nekoga zaraženog šišmiša otprije godinu i pol, bilo za očekivati na mrežnim stranicama Kazališta „Mika Živković“ Retkovci, na službenim profilima društvenih mreža te na profilima obožavatelja koji su iskoristili tu (ne ponovila se!) priliku uživati u kazališnoj umjetnosti bacajući lajkove na pametnim telefonima. Redatelj je Marko Sabljaković sa suradnicima (vrlo naporno i ne lupetajući glasno) pripremio jedanaest najuspješnijih, odnosno najnagrađivanijih, kazališnih predstava na Susretima od 2011. do 2018. godine, tri završne večeri Susreta koje su iznenađivale i uveseljavale posjetitelje, videoporuke kazališnih, filmskih i televizijskih glumaca te fakultetskih profesora iz Zagreba i Osijeka, tri videouratka glumaca retkovačkoga kazališta i fotografije sa Susreta tijekom proteklih godina. Puno je sadržaja medijski popraćeno jer su retkovački kazalištarci (da ne spominjem ponovo i skromnoga redatelja) u nekolicini emisija govorili o ovogodišnjim susretima, takoreći retrospektivi prethodnih godina koja je značila i ovu godinu, a službena je stranica nenametljivo, kao prava kritična oaza slobodne misli, svojim vijestima otimala mjesta najaktualnijim porodima i uhićenjima.
Budući da se na Susretima, s obzirom na broj nagrada, opet skromno istaknu razni glumci za vlastiti rad, redatelji za svoj organizacijski trud te same predstave koje nagradi stručno povjerenstvo i publika, ovogodišnji je program predvidio prikazivanje jedanaest najnagrađivanijih predstava koje su donijele priznanja raznim amaterskim kazalištima (a retkovačkoj ekipi samo dala reklamu kako tobože nešto radi), a to su bile Štefek soldat Zelinskoga amaterskog kazališta „Zamka“ 2012., Maturanti Satiričkoga kazališta mladih Slavonski Brod 2018., Kućanice „Mrak teatra“ Županja 2018., San Ivanjske noći Satiričkoga kazališta mladih iz Slavonskoga Broda 2013., Umakla se Joka Šimunova Dramske grupe „Proložac“ 2014., Zločestobija Gradskoga kazališta mladih iz Viteza 2011., Pravo i pravica Zelinskoga amaterskog kazališta „ZamKa“ 2015., Želim da se oslobodim Pozorišta „Branislav Nušić“ iz Šida 2012., Pidžama za šestero Gradskoga kazališta Đurđevac 2015., Promaja Dramske skupine „Babe“ iz Slunja 2015. te Marika „Mrak teatra“ Županja 2016. godine. Sve su predstave prikazivane na društvenoj mreži Facebook kako bi publika stisnula onaj lajk, a pojedinci pokazali kako se i oni znaju kulturno preuveličavati.
O završnim večerima Susreta, u koje je retkovački ansambl ulagao velik trud tijekom godina (kakav se ne smije poreći), moglo bi se pisati naširoko jer su svake godine imale bogat program i scenarij. Virtualno su prikazane tri završne večeri te su objavljena dva nova i jedan stariji stručno pisani osvrt na scenarije koje su te večeri uprizorile. Dakle, godine je 2017., s gostima glumcima Zlatanom Zuhrićem Zuhrom i Katarinom Baban, završna večer nosila naziv Svijet je pozornica, godine 2015. završna je večer nosila naziv Hej! … Pazi što radiš! s gostima Kostadinkom Velkovskom, Otokarom Levajem i Aretom Ćurković, a 2016. je na večeri To smo… mi! Kazalište ugostilo Tatjanu Bertok Zupković i Vladimira Tintora. Čemu smo se smijali, što nas je oduševilo te tko je u kazalištu kriv samo zato što je glumac, čitali smo u zanimljivim i osebujnim stručnim osvrtima Mateja Delaša, profesora Hrvatskoga jezika i u novije vrijeme novinara (najviše slavonske književnosti) kojega, s obzirom na autorstvo i ovoga teksta, nekako moramo spomenuti.
Naši susreti, koji okupljaju glumce iz Hrvatske i regije, zanimljivi su bili našemu novinaru i sugovornicima koji su tijekom svojih višegodišnjih suradnji pridonijeli kazališnim uspjesima i medijskoj vidljivosti. Objavljena su, dakle, tri razgovora o našem kazalištu s (opet skromnim i neimenovanim novinarom) Matejom Delašem. Profesorica Jasna Puljić osvrnula se na svoju prijateljsku i profesionalnu suradnju s utemeljiteljem Susreta Mikom Živkovićem s kojim je godinama umjetnički stvarala, a vinkovački profesionalni fotograf i umjetnik Dražen Bota povezao je svoj profesionalni rad i put sa suradnjom s našim kazalištem koje je, kako je rekao, kritična oaza slobodne misli koja mora ostati to što jest. Godinama profesionalno prati gotovo svaku kazališnu priču na daskama i izvan njih. Sa Silviom Stilinovićem i Markom Mirkovićem, umjetničkim voditeljima iz Slavonskoga Broda i Viteza, razgovarali smo o nagradama koje su njihove predstave zaslužile i osvojile nekoliko puta. Tako su se Satiričko kazalište mladih Slavonski Brod i Gradsko kazalište Vitez svojim trudom upisali kao kazališta s najbrojnijim uspjesima na Susretima, a uz to su sugovornici opisali svoju suradnju s najmanjim mjestom u Europi koje privlači toliko kazališnih glumaca. Naše im je kazalište skromno zahvalilo na ponovnoj promidžbi te obećalo da će takvu priliku zasigurno ponovo dobiti baš oni jer kada se lijepa riječ zapiše, dobra je za mahanje nad žarom naše narcisoidnosti kao što je umjetnička taština vječna u onih koji nemaju niti malo samokritike. A što će im?
Našu su ovogodišnju retrospektivu popunile mnoge druge za kazališnu umjetnost značajne ličnosti (među kojima neke već i spomenute) koje su svojim videoporukama izrazile svoje iskustvo suradnje s nama i podršku u daljnjoj amaterskoj priči. To su Areta Ćurković (kazališna, filmska i televizijska glumica te glumica Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku), Otokar Levaj (kazališni, filmski i televizijski glumac), Sandra Lončarić (kazališna, filmska i televizijska glumica te nacionalna prvakinja drame Hrvatskoga narodnog kazališta Osijek), Ljubomir Kerekeš (kazališni, filmski i televizijski glumac te izvršni producent i suradnik Kerekesh teatra), Vesna Tominac Matačić (kazališna, filmska i televizijska glumica), Vjekoslav Janković (kazališni, filmski i televizijski glumac, prvak drame u Hrvatskome narodnom kazalištu Osijek te profesor na Akademiji za znanost i kulturu u Osijeku), Joško Ševo (kazališni, filmski i televizijski glumac, dramski prvak i profesor na Akademiji dramskih umjetnosti i kulturu u Osijeku), Selena Andrić (glumica-lutkarica, umjetnička suradnica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku), Zlatan Zuhrić Zuhra (kazališni, filmski i televizijski glumac), Tin Sedlar (stand-up komičar), Tatjana Bertok Zupković (kazališna, filmska i televizijska glumica, prvakinja drame Hrvatskoga narodnog kazališta Osijek te profesorica na Akademiji za znanost i kulturu u Osijeku), Ivana Župa (glumica, članica ansambla Gradskoga teatra „Mali Princ“ u Omišu), Alen Biskupović (teatrolog i kazališni kritičar te profesor i prodekan na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku) i Mira Perić (kazališna, filmska i televizijska glumica te profesorica na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku).
Videouradcima smo započeli svoje susrete i završili. Član našega glumačkog ansambla Zdravko Šinjori još je jednom pokazao da osim glumačke, u radu zna primijeniti snimateljske, organizacijske i montažerske sposobnosti, čime ne treba u prvi plan staviti pojedinca, no valja istaknuti da je ideja ono što nas nosi. Na kanalima YouTubea i Vimea objavili smo, dakle, tri videouratka u vlastitoj produkciji kojima smo pokazali ljepotu glumačkoga umijeća. Kratki film Dječak koji je sanjao… kazalište! objavili smo 6. ožujka te istoga dana objavili smo Retkovačku čaroliju na daskama koje život znače. Najmlađi član našega ansambla Antonio Starinec, odnedavno i glumac s filmskim angažmanom, nastupio je u glavnoj ulozi u obama filmovima, čime je prikazao san o daskama i oduševljenje kazališnim ambijentom. U trećem uratku sudjelovao je veći broj članova našega ansambla uz novinarsko pojačanje kojemu su glumci kratko govorili o tome što im znači svake se godine susretati s prijateljima glumcima iz cijele regije. Svi su filmovi pregledavani na društvenim mrežama, kako je svepoznajući autor napisao u prvome odlomku ovoga teksta nadajući se da će to biti dovoljno za hvalisanje i šejranje na društvenim mrežama.
Zadnji (no ne i najnevažniji) odlomak dio je u kojem nas nekolicina, mi nadobudni i presretni što nam se spominje ime u jednome tekstu koji nitko ne čita dok ne mora, u oblaku dima čestitamo jedni drugima kakav smo posao iznijeli jer, naravno, nije u redu da to napravi svatko sebi. Marko Sabljaković skromni je umjetnički ravnatelj programskoga sadržaja koji si je sam dao tu titulu. Goran Krznarić, zadužen za tehničku pripremu, montažu i objavu na mrežnim stranicama, ne zna što ga je točno snašlo. Dražen Bota nenametljivo se potpisao ispod fotografija i videa, dizajnirao program i internetski sadržaj. Zdravko Šinjori zamolio je da mu netko kao slučajno spomene ime jer je snimao i montirao videouratke. Ivana Klobučara poznajem samo virtualno pa se ne želim šaliti na račun toga mladog dizajnera programskoga sadržaja za potrebe društvenih mrežnih stranica, administratora i voditelja maloprije spomenutih simbola napretka tehnologije. Matej Delaš, profesor Hrvatskoga jezika zapravo s titulom magistra kojom mašu svi oni koji po starom programu to nisu (već su to po bolonji), također je na neki nenametljiv način jedan od najvažnijih sinova u ovogodišnjem kazališnom nadmetanju u medijskoj vidljivosti.
Matej Delaš
