KAZALIŠTE „MIKA ŽIVKOVIĆ“ – RETKOVCI
Ante Tomić
ČUDO U POSKOKOVOJ DRAGI
Dramatizacija: ŽELJKA UDOVIČIĆ PLEŠTINA
Adaptacija, prilagodba i režija: MARKO SABLJAKOVIĆ
Igraju: ILIJA ČERVEN, ZDRAVKO ŠINJORI, ANTUN BRAJKOVIĆ, ŠIMUN IŠTAKOVIĆ, NIKOLINA BENAČIĆ, DARKO LOVRETIĆ, MAGDALENA BENAČIĆ, ĐURĐICA ZETOVIĆ, DIJANA IVKOV, KATARINA PROŠENSKI, MATIJA GRGIĆ, MARTINA IŠTAKOVIĆ, MAJA JAKŠIĆ, ANICA PROŠENSKI, KATICA ŠTEFANČIĆ, MARIJA MRVIČIN, DANIJELA IŠTAKOVIĆ, KRISTINA ŠUTALO, SARA ZETOVIĆ, ĐURO PERKOVIĆ i MIRA ŠUTALO
Scenografija: DEJAN DURAKOVIĆ
Izrada scenografije: STOLARSKI OBRT „Mikuš“, Ivankovo
Kostimografija: ZVONKO MAJDIŠ
Izrada kostimografije: MARIJA MRVIČIN i KATICA ZETOVIĆ
Šminka: RUŽA MILER
Oblikovanje svjetla i zvuka: BARTOL PRLJEVIĆ i MIRKO EREŠ
Odabir glazbe i produkcija: TIHOMIR IVANETIĆ
Idejno rješenje plakata i dizajn: MIRELA ANDABAK
Čudo u Poskokovoj Dragiroman je Ante Tomića koji osebujnim humorom i nevjerojatno vjerojatnom pričom o Jozi Poskoku i njegovim sinovima zarobljenih u civilizaciji neotkrivenom prostoru, zaboravljenih u vremenu koje ih mimoilazi – sigurno pronalazi put do kazališnih dasaka.
Ovo je „čudo“ intrigantno i drugim medijima umjetnosti, pa tako i pokušaju uprizorenja, ne samo zbog vještog pripovijedanja i živopisnih likova već i zbog dramaturškog modusa ispreplitanja događaja i „saplitanja“ radnje dinamikom „vrele krvi“ koje rezultira iznenadnim obratima i neočekivanim, dramatičnim situacijama. A upravo taj namjerni i promišljeni kaos u kojem te situacije mijenjaju žanrove od vodvilja, komedije, preko trilera, romana ceste i ljubavne priče pa sve do čuda – osigurava s jedne strane preciznu sliku vremena, prostora i u njemu zatočenih ljudi, a s druge pak ostavlja mogućnost da se ista priča u tom drugom mediju interpretira na više načina inzistirajući ili podcrtavajući neke od segmenata za koje se zbog prirode promjene odlučuje.
Prema adaptaciji Marka Sabljakovića otac Jozo Poskok, udovac, u mentalnoj izolaciji po njegovima nazvane drage u kojoj „zakon ne štiti“, uzgaja, na svoju sliku i priliku, sinove Krešimira, Branimira i Domagoja, sve nazvane, prirodno, po hrvatskim knezovima i kraljevima, uvjeren da to i jest domet i esencija ove obitelji. Jedu se žganjci na sto načina i sve što uz to slijedi. Tada Krešimiru pada na pamet strašna i nadasve suvremena ideja – pronaći ženu. I sjeti se tako svoje davne, ratne ljubavi. Tada počinju „problemi“.
Međutim, ironija koja opisuje taj mentalitet i razigrava okolnosti u kojima se on raskazuje ne izdiže se iznad svojih junaka, ne podruguje im se s visoka, već s insajderskom simpatijom pretvara sve u autoironiju u čijem se humornom okrilju ni mi ne sramimo priznati ono što smo prepoznali. Kroz smijeh, za svaki slučaj.
No, britki humor koji se etablira u prostoru našeg prepoznavanja situacije i osobina junaka, upravo tom neizbježnom činjenicom da smo razaznali vlastiti odraz – boji taj humor u crno. I izaziva taj smijeh. Koji bi nas trebao zamisliti.
