Hrvatsko slovo, tjednik za kulturu, 16. lipnja 2017.
Kazališnim okupljanjima u srcu Slavonije prkosimo svim poteškoćama
Marko Sabljaković (Vinkovci, 1989.) magistar je hrvatskoga jezika i književnosti. Članom Kazališne družine od 2004. otkada ostvaruje zapažene uloge te sudjeluje u organizaciji obnovljenih kazališnih susreta u Retkovcima. Inicijator je osnivanja današnjeg Kazališta koje nosi ime nekadašnjeg dugogodišnjeg umjetničkog voditelja KUD-a „Dramski amateri“ – Retkovci. Godine 2014. počinje se baviti kazališnom režijom. Dugogodišnji je sudionik glumačkog ansambla na priredbama svečanog otvorenja Vinkovačkih jeseni te umjetnički ravnatelj Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Razgovaramo s njim povodom gotovo stogodišnjeg kontinuiteta kazališnog amaterizma u toj slavonskoj sredini, njegovanju hrvatske književne baštine i djela zavičajnih pisaca Kozarca, Ivakića, Tomića..., doprinosima u očuvanju i promicanju različitih segmenata identiteta te nastojanjima i umjetničkim dosezima njegova kazališnog ansambla koje kao vrijednu kulturnu činjenicu prepoznaje šira i stručna javnost.
S predstavom „Pastorak“ upravo gostujete u Gradskom kazalištu „Joza Ivakić“ u Vinkovcima. Što Vam znači izlazak na tu pozornicu? Obilježavanjem stogodišnje kazališne tradicije u najstarijem europskom gradu osjećamo velik ushit i zanos koračajući pozornicom vinkovačkog gradskog kazališta. Neka od najvećih eminentnih imena hrvatske glumačke scene svoje prve kazališne korake ostvarili su glumeći na daskama tadašnjeg amaterskog kazališta, danas profesionalne kazališne kuće. Joza Ivakić, kao jedan od najplodnijih, i iznimno značajnih, slavonskih književnih baštinika, ostavio je svojim Vinkovcima vrijedan književni opus pa stoga ne čudi da je kazalište nazvano po velikom piscu, dramaturgu, glumcu, redatelju – kazališnom entuzijastu i zanesenjaku. Igrati na daskama vinkovačkog kazališta za glumce retkovačkog kazališta je poput prve premijerne izvedbe – igra koja odiše pripremljenošću, uigranošću, nestrpljenjem i pozitivnom tremom. Vinkovačka publika to zaslužuje! Publika je to koju ne oduševljava samo kazališno uprizorenje, nego publika koja zna prepoznati istinske kazališne vrijednosti u predstavama koje odišu visokom kvalitetom. Glumiti na velebnoj sceni pred publikom koja pomno prati svaki element kazališne predstave nije zahvalno, ali za glumca ono predstavlja trenutak u kojemu će zablistati u punom sjaju kazališne čarolije.
Ovo je pripremna godina za obilježavanje dviju vrijednih obljetnica Vašega kazališta: tridesete smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji te za stotu obljetnicu djelovanja Kazališta „Mika Živković“. Prigoda je ovo za kratki rezime njegove stogodišnje povijesti?
Godina 1919. zauzima posebno i značajno mjesto u retkovačkoj povijesti. Tada je odigrana prva registrirana dramska predstava i time se svrstavamo uz mnoga profesionalna kazališta s nešto dužom ili pak istom kazališnom tradicijom. Godina 1975. bila je prekretnica kada tadašnji KUD „Dramski amateri“ pod budnim okom Mike Živkovića postaje registrirana udruga i intenzivno počinje raditi na uvježbavanju i prikazivanju svojih dramskih uradaka, ali i organizirajući poznate Susrete dramskih amatera Općine Vinkovci. Novi zaokret događa se nakon Domovinskoga rata i smrti Mike Živkovića. Godine 2002. njegovi učenici i glumci ponovno se okupljaju i nastavljaju tamo gdje je on nesretnih 90-ih godina, nažalost, morao stati. Potom 2008. godine velikim zalaganjem ZAKUD-a, Općine Ivankovo i Vukovarsko-srijemske županije Retkovci opet dobivaju ulogu domaćina kazališnih susreta te su oni danas nadaleko priznata manifestacija koju sa zadovoljstvom svake godine u siječnju i veljači poprati preko četiri tisuće gledatelja kroz brojne programe i priredbe. Godine 2010. Inicijativni odbor pokreće postupak osnivanja udruge pod nazivom Kazalište „Mika Živković“. Ono danas ponosno nosi ime utemeljitelja dramskih susreta, učitelja, glumca i redatelja – velikog čovjeka koji se nesebično podredio razvijanju kulturnog i društvenog života svoje zajednice.
Podsjetite na uglednoga kazališnog djelatnika Miku Živkovića čije doprinose i danas baštini Vaše kazalište pa i na simboličan način u svojemu imenu?
Mika Živković je s velikom ljubavlju prema svojim Retkovcima pisao bogatu retkovačku kazališnu povijest organizirajući negdašnje Susrete dramskih amatera Općine Vinkovci i okupljajući brojne generacije u predstavama retkovačkih glumaca-amatera. Zbog tih malih čuda oživjeli su brojni likovi, odigrane mnoge predstave, sklopljena nova prijateljstva, a Retkovce u neprimjetnom kutku plodne nam i neiscrpne slavonske grude pohodiše veliki glumci, ljudi od pera i kista u čast i slavu retkovačkog srca, čovjeka koji utka dušu kazališnim susretima – Miki Živkoviću. Svojom idealnom dikcijom i discipliniranošću djelovao je bez ikakvog školskog mandata duboko pedagoški na svoju glumačku okolinu i na glumački podmladak. Dolaskom u Retkovce Mika se odmah uključuje u društveni život sela i osniva dramsku sekciju, a posebno se ističe kao inicijator i organizator prosvjetno-kulturnih akcija u selu. Pamte ga sve generacije kao vrsnog pedagoga i ravnatelja. Radan i intenzivan stvorio je modernu školu, okupljalište svega naprednog pa i poznatog retkovačkog kazališta, odnosno KUD-a „Dramski amateri“ koje je gotovo 15 godina organiziralo poznate retkovačke dramske susrete na kojima je bujao kazališni amaterizam na ponos Retkovčana, Vinkovčana pa i cijele Hrvatske. U svom retkovačkom kazalištu Mika je bio i glumac i redatelj, kostimograf, šminker, scenograf, a po potrebi i scenski radnik, a sve je to radio s ljubavlju i bez nekog materijalnog interesa jer uvijek je govorio da je samo učitelj i sve to mora raditi za dobrobit svoje školske djece i svojih sumještana. Umro je neočekivano, brzo i rano, jer mogao je i htio još mnogo toga učiniti. Ali ostavio je za sobom trag, velik, jer Mika je bio velik čovjek svoga vremena.
Što znači Vaše kazalište Vašoj sredini, što amaterizam općenito?
Živa riječ snaga je kazališnog djelovanja. Spajajući neraskidivu nit umjet¬ničkog stvaralaštva i izgovorene riječi, gotovo tri desetljeća neprekidno ona odzvanja pozornicom retkovačkog Doma kulture. Ta je nit ispisala bogatu povijest, a sadašnjost učinila posebnom, druk¬či¬jom, bajkovitom… U hladnim zimskim večerima mještane Retkovaca ispuni posebna vedrina i živost kazališnog amaterizma koji oplemenjuje svakog posjetitelja kazališne smotre koja živi i opstaje unatoč teškom bremenu s kojim se suočavamo – odlazak mladih ljudi iz naše domovine. U tom nestvarnom suočavanju sa stvarnošću retkovačko kazalište nastoji graditi život iznova, svakom novom predstavom okupljati generacije mladih i starijih glumaca, biti prkosni borac u očuvanju jedinstvene kulturne tradicije ko¬jom se Retkovci ponose gotovo stotinu godina. Približavajući se obilježavanju malog jubileja – tridesete godišnjice odr¬ža¬vanja kazališnih susreta u malom, pitomom slavonskom selu, uvjeren sam da je pred nama novo vrijeme – vrijeme kazališnih izazova. Izazova koji potiču na još snažnije zajedništvo oplemenjujući čovjeka i zajednicu. Retkovački su se kazalištarci znali oduprijeti nedaćama teških vremena, biti inicijatori okupljanja, novih prijateljstava i iskazivanja entuzijazma kroz ka¬za¬lišno djelovanje i stvaranje. Kazališnim okupljanjima u srcu Slavonije prkosit ćemo oluji vremena koja nemilosrdno puše, prkosit ćemo svakom slučajnom ili namjernom čimbeniku koji će (možda) željeti prekinuti stoljetnu ljubav – ljubav prema prašnjavim kazališnim daskama kojima ponosno koračamo!
U repertoar Vašega kazališta uvrštena su i neka djela hrvatske književne baštine, a za što ste bili i nagrađeni. Koliko ste toj baštini posvećeni? Koliko se tako čuvaju zavičajne vrijednosti, narječje, duh...?
Očuvanje kulturne baštine slavonskog kraja smatram vrlo važnim čimbenikom u djelovanju retkovačkog kazališta. Scensku važnost dramskih djela slavonskih književnika pridavao je Mika Živković postavljajući na scenu mnoga djela nastala iz pera vinkovačkih književnika. Nakon što sam prihvatio ulogu voditelja kazališta nastavio sam tradiciju baštinjenja slavonskih tekstova, a glumci retkovačkog kazališta pokazali su kako se s lakoćom igre i finoćom nijansiranja mogu poistovjetiti s ulogama koje oslikavaju male seoske, šokačke sredine s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Iznimno mi je važno suvremeno iščitavanje i poimanje baštinskih tekstova, njihova dramatizacija i prilagodba današnjem čitatelju, odnosno gledatelju. Vođen tom mišlju upustio sam se u dramaturško spajanje dviju drama Joze Ivakića – Inoče i Majstorica Ruža te ih spajajući u jedan komad zaokružio u cjelinu predstave nazvavši je Žedna ljubavi. Bila je to predstava s osvojenih nekoliko nagrada – od režije do glume, a njezina visoka kvaliteta očituje se u ostvarenju čak četiri nominacije i tri nagrade na državnom 55. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera (nagrada za najbolji novi dramski tekst ili prilagodbu teksta, za najbolju sporednu žensku ulogu te nagrada za njegovanje kulturne baštine). Sjajan uspjeh i vrlo zapažene kritike kazališne struke postigle su i predstave Otrov (autor Joza Ivakić), Bratinke (autor Ivan Kozarac) i Pastorak (autor Josip Eugen Tomić) osvojivši nagrade na festivalima kazališnog stvaralaštva diljem Hrvatske. Obilježene lokalitetom, predstave su to koje odišu šokačkim govorom, govorom koji izumire, a koji na ovaj način dopire do mlađih generacija, ali i duh negdašnjeg načina života koje je vrlo nalik današnjemu. Teme koje problematiziraju slavonske drame aktualne su i danas te bude znatiželju suvremenog gledatelja, a mene kao redatelja uvijek iznova nagnaju na nove kazališne izazove.
Vaše kazalište nagrađeno je više puta. Što je ono što je prosudbeno povjerenstvo prepoznalo?
Od 1975. godine kazalište sudjeluje na mnogim festivalima kazališnog stvaralaštva koje prati kazališna struka te kroz razgovore s glumcima upućuje ih na veću osviještenost i napredak u njihovu kazališnom izričaju. Retkovački glumci nekoliko puta predstavljali su svoju regiju, odnosno županiju na državnim festivalima kazališnih amatera (1981., 2007., 2015. i 2017.). Prosudbena povjerenstva često su isticala značaj kazališnog djelovanja retkovačkih amatera koji djelujući vrlo afirmativno i poticajno na ruralnu sredinu i okupljajući mnoge generacije mladih, ali i starijih glumaca, doprinose mnogo razvitku kulture svoga kraja. Predstave retkovačkog kazališta nagrađivane su kao najbolje u cjelini, a glumci su se znali okruniti onim njima značajnim nagradama – za najuspješnije ostvarenje glumca-amatera. Ne mogu ne istaknuti i nagrade za najuspješnije režije predstava, kostimografije, scenografije, ali i nove dramske tekstove ili prilagodbe tekstova. Sve su to nagrade koje potiču amatere na još predaniji rad, ali najveći poticatelj svakako je publika koja dugim pljeskom nagradi glumce te zajedno s njima živi predstavu.
Tko su članovi Vašega kazališta? Uz glumce amatere imate li i profesionalaca? Odvija li se suradnja uglavnom na dragovoljnoj osnovi? Marljivi, predani, istinski zaljubljenici u kazališnu umjetnost i daske koje život znače, članovi su retkovačkog kazališta. To su mladi glumci – osnovnoškolci i srednjoškolci, studenti, mladići i djevojke, ali i izvrsni stariji glumci svih generacija. Ističem da je nekoliko glumaca odigralo više od 50 dramskih uloga te su gotovo 40 godina na sceni glumeći i dalje neumorno s ogromnom ljubavlju prema kazališnoj igri i zanosu. U retkovačkom kazalištu trenutno nema akademskih glumaca, ali oni su aktivni sudionici u organizaciji Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima i uvijek potrebiti suradnici prilikom rada na predstavama. Glumci-amateri rade u kazalištu isključivo i samo na dobrovoljnoj osnovi ne primajući za svoj rad novčanu naknadu. Njih pokreće neizmjerna i velika ljubav, osjećaj zadovoljstva i zanosa nakon svake odigrane predstave. Zalažemo se za rad i suradnju s kazališnim znalcima-profesionalcima i smatramo da su itekako potrebiti kazališnom amaterizmu s dobronamjernim kritikama i poticajima za uspješniji rad.
Jesu li i koliko uključeni mladi u rad Vašega kazališta, na kojim poslovima, i koliko kao i pedagog promičete bavljenje umjetnosti kao adekvatnom pripremom za njihovo buduće bavljenje kulturom, bilo kao aktivni sudionici, bilo kao aktivni konzumenti?
Mladi kazalištarci retkovačkog kazališta ponosni su čuvari gotovo stoljetne kazališne tradicije u svom selu. Ponosan sam što okupljamo mnoge generacije mladih glumaca koji snažno utječu na svijest da je kazalište zrcalo stvarnosti, da ono daje sliku života, svijeta, društva… koju možemo mijenjati jer kazalište je oduvijek služilo da ukazuje na društvene probleme i bude važan čimbenik u ljudskim životima. Mladi retkovački kazalištarci su glumci, voditelji, tehničari, organizatori… oni znaju prepoznati svoju ulogu u amaterizmu, a pedagoškim uputama i radom nastojim ih usmjeriti da razvijaju ljubav prema umjetnošću prepoznajući entuzijazam kao čovjekovu odliku kojom se svaki pojedinac treba ponositi. Vrlo ozbiljnim i mudrim pedagoškim pristupom mlade kazalištarce usmjeravam ka što ljepšem i iskrenijem poimanju kazališta kao pokretača svijesti.
Autor nagradne statue je akademski kipar i profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku Dejan Duraković koji se pojavljuje i kao scenograf nekih predstava. Procjene kazališnih umjetničkih dosega na Smotri prepuštate profesionalcima, glumcima, kritičarima, teatrolozima... (Navedite ih!) Koliko i izvan smotre imate mogućnost čuti stručna mišljenja i koliko Vas to usmjerava u radu?
S akademskim kiparom i profesorom na Umjetničkoj akademiji u Osijeku ostvarujemo dugogodišnju izvrsnu suradnju prilikom realizacije i produkcije naših predstava, a osim što je scenograf profesor Duraković autor je nagradne statue Smotre kazališnog stvaralaštva koja se održava u Retkovcima. U posljednje vrijeme njegovi studenti stalni su suradnici kazališta kao asistenti scenografije i kostimografije. Upravo na retkovačkoj kazališnoj smotri prosudbu o najboljima donose kazališni stručnjaci kroz rad u stručnom Prosudbenom povjerenstvu pa smo do sada imali prilike surađivati s akademskim glumcima Vjekoslavom Jankovićem, Mirom Perić Kraljik, Selenom Andrić i Ivanom Ćaćićem, s teatrologom i kazališnim kritičarom Alenom Biskupovićem, s vrsnim poznavateljima kazališnog amaterizma, profesorima i nastavnicima poput Ane Cvenić, Himze Nuhanovića, Ivane Petričević, Andrijane Raguž i dr. Svi oni donosili su svoje stručne prosudbe vrlo objektivno trudeći se kazališnim amaterima ukazati na nedostatke njihovih uradaka, pomoći im svojim savjetima, biti podupiratelji i motivatori za još uspješniji budući rad. I to su do sada činili uspješno. Vesele nas nastupi na smotrama i festivalima kazališnog stvaralaštva gdje imamo priliku poslušati stručno mišljenje i zapažanja o našim predstavama. Dobitnici smo mnogih nagrada i priznanja kojima je struka izrazila veliko poštovanje prema našem radu, a kritike i savjeti pomogli su nam u napredovanju i kvaliteti kojima neprestano težimo svakom novom predstavom. Napredak i iskustvo odlike su kazališnih amatera jer time pokazujemo koliko sazrijevamo. Stoga i ne čudi što nas se nerijetko uspoređuje s profesionalizmom te svrstava u visoke dosege kazališnog amaterizma.
Kao pokrovitelj redovito Vas prati Vukovarsko-srijemska županija, a pokroviteljica ovogodišnje smotre bila je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. Koliko Vam to znači? A tko Vas financijski podupire?
Posebnu važnost i značaj u očuvanju retkovačke kazališne smotre i kul¬tu¬re uopće imaju naši dugogodišnji generalni pokrovitelji: Vukovarsko-srijemska županija i Općina Ivankovo. Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović svojim pokroviteljstvom 28. i 29. Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima prepoznala je veliku ulogu malog seoskog kazališta u očuva¬nju kulturne baštine svog kraja. Vukovarsko-srijemska županija Poveljom je odala priznanje 2014. godine bogatoj retkovačkoj kazališnoj tradiciji, kao i svim istinskim promicateljima kazališne umjetnosti u Retkovcima. Uz Županiju vukovarsko-srijemsku i Općinu Ivankovo financijsku podršku iskazuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, ali i mnogi sponzori i donatori. Ipak, najveća podrška pljesak je publike i iskrena topla riječ čestitke glumcima nakon odigrane predstave.
Entuzijazam je odlika svakoga dragovoljnoga rada, no s kojim se problemima amatersko kazalište suočava?
Kazališni amaterizam oplemenjuje čovjeka i zajednicu, teži novim iskustvenim spoznajama jer upravo iskustvo jest znanje. Upornost i želja za dokazivanjem odlike su amaterskog djelovanja koje obiluje velikom ljubavlju i jasnim ciljem – pokazati da naš rad nitko ne može sputati. Suočeni s teškom gospodarskom i ekonomskom krizom, sveopćom apatijom, razočarenjem i mišlju: Kako naprijed? Hoćemo li moći izdržati teret krize i njezinih posljedica?... – često preispitujemo sami sebe koliko zapravo pridonosimo svojoj zajednici i društvu uopće. Nama, kazališnim zanesenjacima preostaje očuvati tradiciju te se suočiti s problemima, ali ne dopustiti trganje stranica jedne od najljepših kazališnih priča u pitomom slavonskom selu, selu koje ljubomorno čuva stogodišnju ljubav prema daskama koje Retkovčani neizmjerno vole. Uvjeren sam da ćemo zajedno uspjeti ispisati poglavlje novih iskustava, prijateljstava i izvrsnih glumačkih ostvarenja.